23. ožujka 2014.

Proljetne pjesme i priče (Vera Zemunić)

Proljetne pjesme i priče književnice Vere Zemunić možete preuzeti OVDJE, a pjesme različite tematike OVDJE.

http://zrno.files.wordpress.com/2012/04/proljetne-pjesme-i-pric48de-vera-zemunic487.pdf

KAD JE LASTA PRIJATELJ

Gledao vrabac marljive laste
kako im kuća-gnijezdo
iz sata u sat raste
ispod jednog krova.
- A tvoja kuća,
je li gotova?
- Mi vrapci nemamo
zidarsko umijeće,
mi smo beskućnici
- tužno vrabac reče.
- Pa gdje si bio
dok trajala je zima?
- pita ga lasta.
- Ah, svugdje, tražeći zaklon
od snijega i mraza pusta.
U oluku, u toplini plasta,
ispod grmlja gusta.
- Vrapčiću,
dobit ćeš ujesen ključ našeg gnijezda,
pa se cijele zime
slobodno služi njime.
Hvala ti, lasto,
i u naše ime.

ZEKO TRENIRA

Tko ovih dana vježba trčanje
poljem i šumarcima
uzduž i poprijeko?
To je odlučio trenirati
već sada
uskrsni zeko.
Treba dobro ojačati
mišiće i duge noge,
jer zna da će morati skočiti
i na visoke balkone mnoge.
Da i djeci koja nemaju vrtove
i žive visoko,
kao ptice,
stavi u njihove košarice
lijepe, šarene pisanice.

PUŽEVSKI RAZGOVOR (scenska igra)

Na ulici
susjedi pužici
žalila se gospođa Puž.
GOSPOĐA PUŽ: Susjedo, draga,
imam problema.
SUSJEDA: Što li vas muči?
GOSPOĐA PUŽ: Brine me moj muž.
Ne miče se s praga,
stalno je u kući.
SUSJEDA: Ne brinite se, gospođo Puž!
To isto čini i moj muž.
Sasvim je normalno,
susjedo draga,
da naši muževi,
kao i svi puževi,
ne miču se s kućnog praga.
I krenu one
svaka svojoj kući
na leđima svoju kuću vukući.

PROLJETNA LIVADA

Trava, trava, trava…
Polako,
jedva primjetno,
nježno se njiše
proljetna trava.
Pomalo sjetno,
dok i zemlja pod njom
proljetno diše,
dok leptir se s krilima modrim
poigrava,
- šapuće vjetru:
- Stišaj se malo,
još mi se drijemlje,
još mi se spava.

ZAČARANI LEPTIR

Jedan je leptir plavac
sasvim normalno letio,
a onda se počeo vrtjeti
neprestano u krug.
Kao da je pošašavio,
kao da je lud.
Pitali ga: Što je tebi?
- kad je došao k sebi.
- A kome se ne bi
zavrtjelo u glavi?
Ošamutio me
onaj zumbul plavi.
I zaista,
tu iz vrta
rascvali zumbuli
mirise šire.
Upozoriti treba
i ostale leptire.

ZUMBULI

Navinuli zumbuli
sunčanu uru
da bi se rano probudili.
Protrljah modre oči
i u rosi se umili.
A onda svoje
cvjetiće – čaškice
parfemom poprskali
da bi fino mirisali.
Hej, zumbuli, zumbuli,
malo i previše!
Zbog vas sada
siroti leptir
za svojom Ljubicom
još više uzdiše.
A i jednu prolaznicu
omamljenu Hitna
odvezla u bolnicu.

MODRE LJEPOTICE

Sve se bubice
zaljubile u ljubice.
Smutile im glave
ljepotice plave.
A jedan mravac
i leptir plavac
ruže im kupovali
i pisma ljubavna
svaki dan slali.
I zaljubljivo
pri tom uzdisali.
A što su modrooke
na to učinile?
Jesu li i one
zaljubljene bile?
Ne zna se,
ali su i dalje
mirisale i cvale.

PROLJETNA GUŽVA

Cvjetovi bijeli, žuti, plavi
razmiljeli se
po mladoj travi.
Zvončići, jaglaci i sunovrati,
pa još…
ah! tko će ih sve znati.
Uz ogradu, pod voćkama
krasuljci su prosipani.
I šafrani već su vani.
U cijeloj toj gunguli
gurali se i zumbuli.
A gdje li su tulipani?
U zemlji su, još pospani.

ZALJUBLJENI ZEKO

Kad nastupi veljača, dojam je da su svi zaljubljeni.
Oni koji još nisu osjetili žar ljubavi, odjednom se počinju silno zaljubljivati. Oni, koji su već zaljubljeni, postanu zaljubljeni još više. Nije ni čudo, pa tu je i Valentinovo. Sveti Valentin ih je sve ošamutio i začarao.
I svi viču: zaljubljeni smo! Najglasnije su gospođice mace. Deru se iz sve snage i po noći i po danu. A gospoda mlada macani ne prestaju. Naša susjeda, gospođa Marta, morala je k liječniku, jer je bila neispavana iako je u mirovini.
Iznimka je samo, tako se čini, jedan zečić. Njemu veljača i Valentinovo ništa ne znače. No možda i nije previše čudno, jer hladno je, sve puno snijega, a on nema ni bundu ni toplu kapu, pa mu je jedina ljubav topla pećica (ako je i ima).
Taj zeko Zekolino čekao je proljeće. Travanj mjesec čak, kad je sve u zelenilu, kad je sunce toplo. Zaljubljen je u zelenu i zlatnožutu boju.
A onda, kad se travanj već dobrano razbuktao, u skakutavoj šetnji stigao je on do zelenog povrtnjaka. Tu je spazio bujnu glavicu zelja. U sekundi srce mu poskoči do grla i svega ga oblije val vrele ljubavi.
- Oh, oh, oh! Ti si prekrasna, a ja sam zaljubljen. Udaj se za mene, bit ćemo sretan par. I vjeran ću ti biti do kraja života.
Glavica zelja ga sumnjičavo pogleda i prije nego je otvorila usta, zeko preskoči stazicu i tri gredice – upravo je ugledao predivnu glavicu kelja.
- Oh, prekrasna si! Oh, kako sam zaljubljen! Moraš se udati za mene, zelena ljepotice moja. Evo ti i jedan iskren poljubac, cmok! cmok!
I glavica kelja, sasvim osupnuta, tek ga je uspjela pogledati, sa sumnjom i ona, a zeko je već preskočio četiri gredice i uzviknuo:
Mrkvo, mrkvice, srce si mi osvojila. I znam da si prekrasno žuta i slatka, slatka. Bit ćemo presretan par do vječnosti, samo ti i ja. Cmok! cmok! cmok!
______ ______ _______
I što velite? Taj zeko Zekolino stvarno je zaljubljiv. Nadamo se samo da šarmantna mrkvica nije pristala na tu sumnjivu prosidbu.
Jer to bi moglo tragično završiti.
Nadamo se da je zeko slučajno pogledao preko ograde. I tamo ugledao svoju susjedicu slatkicu Zekicu kako se sunča u djetelini.
I da je najnovija ljubavna priča završila sretno.

NAOČALE ZA MJESEČINU

Ima li netko tko ne voli sunce i sunčani dan? Ne, nema toga stvorenja. Ni ljudskog, ni onog četveronožnog, s repom ili bez repa. I onih pernatih, letećih i ne letećih. Pa ni onih najsićušnijih.
Kad zahladi, kad se oblaci predugo zadrže, svi uzdišu i zazivaju: – Gdje si, sunce zlatno, ogrij nas, zasvijetli, jer sve je tada ljepše.
I biljni narod svekoliki, obožavaju sunce. Zar bi grm jorgovana bio to, da nema sunca. Zar bi šuma bila šuma. A kad sunce kaže: Laku noć, svijete, sva bića sretno utonu u san. I mali Jožek i rascvjetana lipa i mravac u ruži. Sve dok sunce ne pokuca: – Dobro jutro, svijete!
I velika bukva u poznatoj Staroj šumi voli sunce. Pod njim je rasla kao malo stabalce, a sada desetljećima više, širi bogatu krošnju i još stremi prema njemu. – Volim, volim svjetlost – kaže.
No – u toj šumi, baš na toj bukvi žive neka stvorenja koja baš ne mare za sunce. Ni čuti ne žele za njega. Čudno, zar ne?
Tu im je kućica.U jednoj od duplji. Jedna sretna obitelj – Bistrići. Obitelj sova. Tata Sovac, mama Sova i njihova tri sinčića: Leo, Teo i Edi. Kao mladi bračni par tražili su pogodni dom. Pregledavali su stabla i pronašli lijepu i prostranu duplju na četvrtom katu ove bukve. Odgovarala im je i zbog gustih grančica koje će ih štiti od nepogoda. Zatražili su dopuštenje.
- Slobodno, gosp. Bistriću. Bit će mi drago, jer vi ptice uvijek ste ugodno društvo.
- Istina, bilo bi mi draže da znate pjevati, ali vaše hu, hu, hu mi je prilično simpatično.
I tako. Urediše njih dvoje kako su ljepše znali i mogli svoj novi dom. Gospođa Sova ubrzo je snijela tri jaja, strpljivo je na njima sjedila, ponekad ju je zamijenio i suprug.
Došlo je i vrijeme za kuc! kuc! kljuc! kljuc! I stigoše tri mala goluždravca. A gospodin i gospođa postadoše tata i mama.
- Tata, pogledaj naše male ljepotane. Cmok! cmok! cmok!
- Zaista su prekrasni, mama! Treba im dati imena, ali neka posebna.
- Naravno, pa i oni su posebni. Što kažeš?
To “posebni” znači da će biti pametni i genijalci, kakve sove i trebaju biti. Sve do noći listali su debelu enciklopediju da bi takve osobe pronašli. Odlučiše: Leonardo, pa onda neki Teodor i isto tako neki Eduardo.
Rasli sovići, rasli. Jer jeli su i jeli neprestano i to sve fine stvari koje vole sove ( a i svi ostali krilati šumski stanovnici). Dobiše oni uskoro i svoja prva pernata odijela. Lijepo su se ugizdali, prošetavali ispred ogledala, a mama je cvala od ponosa.
- Pada mrak i uskoro će noć. Ovako spremljeni mogli bi poći na dužu šetnju – zaželješe dečki.
- Kroz cijelu šumu – veli Leo.
- Možda i dalje, do sela – rekoše Teo i Edi.
- Slažem se – pristane mama Sova.
- I ja isto. Mislim kao da je stvorena za šetnju ova večer – pljesne krilima tata.
I obitelj veselo krene, ali kad je tata otvorio vrata, zastane kao ukopan. Jao! Što se dogodilo?
Upravo je kroz grane susjednog hrasta mjesec zasjao. Blistav i okrugao, velika žuta bundeva. Kakva šteta! Mjesečev sjaj nikako nije za sovlje oči. Sovine oči najbolje vide kada je mrkla noć. Kada se ne vidi ni prst pred nosom, sove tada najbolje vide. I zato one (kako rekosmo već prije) ne vole sunce. Ono bi ih zaslijepilo.
Tako je, nažalost, mališanima, propao njihov prvi izlazak. Žalost i suze. Jer dugo je čekati da pun mjesec odustane od svog putovanja po nebeskom svodu. Mama ih je tješila…
Tata je malo mozgao. Ne dugo. – Ne budite žalosni, dečki. Riješit ću ja ovaj problem. – Kao i obično, za mudrog tatu Bistrića nema prepreka. Zamolio je pomoć od susjede svrake, koja na sreću još nije bila u krevetu i ona je sutradan odletjela u grad. Po tatinoj narudžbi kupila je pet komada sunčanih naočala.
Iste te večeri, po najsjajnijoj mjesečini kretala se mala obiteljska povorka po šumskoj stazi.
Tu se u prikrajku slučajno našao ježić Šišarko, poznati noćni lutalica i čudom se začudio:
- Je li se to meni čini?
Sove sa sunčanim naočalama po mjesečini?!