10. lipnja 2013.

Pužić Mužić

Tekst: Anica Barković
Ilustracije: Iris Mihatov Miočić
(Priču možete u PDF formatu preuzeti ovdje)
 
U velikom i lijepom parku šarene se rascvjetani jorgovani, tulipani i potočnice. Nebo se plavi, sunce se smije i grije, a često padne i kišica rosica. Trava je meka i zelena – baš sve kako treba biti u proljeće.
 
U jednoj jamici pod grmom jasmina izleglo se mnogo pužića i odmah dobilo svoje kućice, tako da su se brzo razišli na sve strane po parku. No, jedan mališan bio je drugačiji od svoje braće. Stalno se držao, zapravo puzao uz tatu, a još više uz mamu pužicu. Njima to nije smetalo, voljeli su ga i od milja zvali: pužić Mužić. Tako ćemo ga i mi zvati.
 
Pužiću mužiću brzo su narasli zubi pa je mogao sam pasti travu i grickati lišće. Mama ga je učila: - Prvo kušaj komadić i ako ti prija, onda jedi.

Mališan sluša i ne sluša, pa krene na objed. Pronađe prekrasne, sjajne, debele listove rascvjetane zlatice i počne brzo, brzo jesti, jer je bio jako gladan. Malo poslije zaboli ga tbuh, i to jako. Plače pužić Mužić i traži mamu. Ona mu briše suze, kuha čaj od kamilice i ponovno uči: - Ne jedi više takvo lišće. Može biti otrovno. 
 
Ozdravio sinčić pa krenuo puzajući između vlažne trave i dopuzao do široke betonske staze. Uzdigao je glavu, isturio ticala i na njima širom otvorio oči da vidi što ima tamo prijeko. Učini mu se da je ugledao zelenije biljke, pa se polako uputi po betonu na drugu stranu. Teškom je mukom vukao svoje tijelo i kućicu. Već se umorio, a nije došao ni do sredine staze. Onda, odjednom, nešto teško gumeno i u silnoj brzini jurnu tik do njega. Pa još jednom. Srce mu je stalo od straha. To je neki dječak, vozeći bicikl u velikoj brzini proletio blizu pužića Mužića.


Uplašeni mladi puž pomisli da bi bilo najpametnije vratiti se. Ali bilo je jako daleko i od jedne i od druge strane travnjaka.

Srećom, stazom je upravo dolazila jedna djevojčica i njezina baka.

- Bako, puž! – veselo viknu unučica. – Netko će ga pogaziti. Što radiš tu, na stazi, pužiću? – upita ga djevojčica, pa ga uze u ruku i odnese među vlati trave. Tako se mališan opet, srećom, našao u blizini tate i mame.
Tata ga uči: - Ne odlazi daleko od našega grma i ne razgovaraj s nepoznatim životinjama.
Mališan opet sluša i ne sluša.
 
Kad se naspavao, dosadno mu, pa odluči potražiti svoju braću da se s njima poigra. Ali njih nigdje nije bilo, pa je puzao sve dalje i dalje, između nepokošenih i rascvjetanih maslačaka. Iznad njega preletio je leptir, pa mu u prolazu dobaci:
- Dobar dan, pužiću! Lijep dan.
Pužić Mužić nije ni stigao ništa reći, jer se pred njega spusti u letu netko mnogo veći. Crne noge, crna glava s crnim očima i sivim krilima.
– Kvar, kvar, kvarrrr... Gle, lijepi pužić sa zavijenom kućicom! Zdravo mali! Tako si sladak. Kako se zoveš? – poče razgovor vrana. Iako još mlada, već je bila lukava.
Mališan je htio pristojno odgovoriti na pitanje i pogleda u neznanku, ali se uplaši velikog kljuna, koji se jako i brzo otvorio. Isto tako brzo i pužić Mužić se uvuče u kućicu, u svoje okruglo, tvrdo sklonište. Vrana kljucnu šarenu zavijenu kućicu, pa ju htjede progutati. Nije uspjela, jer je bila neiskusna, pa nakon nekoliko pokušaja ostavi u travi taj tvrdi oklop i odleti uz graktanje.
– Kvar, kvar! – čuo je pužić negdje visoko.
Još dugo nije se usudio proviriti iz svoje čvrste kućice, svoga spasa. Drhtao je unutra i prisjetio se svega što ga je tata puž učio. Onda je polako i oprezno krenuo prema svome grmu. Tamo, ispod jasmina, čekali su ga mama pužica i tata puž. 
 
- Tatice, tatice, vratio sam se! Mamice, pospan sam!