19. lipnja 2013.

Prilog Zlatne djece javnoj raspravi o Kurikulumu zdravstvenog odgoja

Zlatna djeca su "stranica koja nudi edukativno-zabavni, kreativni i duhovni sadržaj, namijenjen djeci, roditeljima, učiteljima i svima koji rade s djecom, i pri tome njeguje tradicionalne vrijednosti, hrvatsku kulturu i katoličku vjeru", pa sam odlučila, imajući u vidu navedenu svrhu, i na ovakav način dati svoj obol javnoj raspravi o Kurikulumu zdravstvenog odgoja, koja je otvorena od 1. do 30. lipnja 2013. god., s ciljem da se što šira javnost upozna s okolnostima uvođenja i provođenja Kurikuluma, kao i s ciljem da se stekne uvid u neke najproblematičnije točke samog njegovog sadržaja.
 
* * * * *
 
               U v o d
 
Ovaj osvrt predstavlja moju osobnu kritičku procjenu Kurikuluma zdravstvenog odgoja (dalje KZO), te je kao takav prilog javnoj raspravi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Izravno je upućen službeno školi u kojoj sam zaposlena i školi koju pohađaju moja djeca, ali s ciljem da se cjelovit, uz očitovanje svake od škole na službenom obrascu, priloži i proslijedi na adresu Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta. Također, upućen je, uz popunjeni službeni obrazac, i izravno MZOS-u, i to u ime Zlatne djece, odnosno njegove glavne urednice. Ovdje je objavljen (s neznatnim prilagodbama i bez službenog obrasca) radi transparentnosti, zbog toga što ne vjerujem u istinoljubivost javne rasprave i s ciljem da se što šira javnost upozna s njegovim manjkavostima.
 
Osvrt se sastoji od dva temeljna dijela, od kojih se prvi odnosi na općenite okolnosti Kurikuluma, a drugi na njegov konkretan sadržaj, kojega analiziram redom po godištima.
 
 
I. DIO – OPĆENITI OSVRT I OPĆENITA KRITIKA KURIKULUMA ZDRAVSTVENOG ODGOJA
Iako se na samom početku KZO-a navodi kako je svrha zdravstvenog odgoja „uspješan razvoj djece i mladih da bi stasali u zdrave, zadovoljne, uspješne, samosvjesne i odgovorne osobe“, takav zdravstveni odgoj kojega predstavlja Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (dalje MZOS), a posebno njegov 4. modul (spolni odgoj), to ničim ne opravdava, jer su u njemu mnoge stvari koje se mogu, baš imajući u vidu tu tvrdnju, staviti pod upitnik. Dok i prva tri modula u nekim elementima zatijevaju bitnu preinaku, ali imaju i svoju relativno veliku vrijednost, četvrti modul je koncipiran tako da se njime, izravno i neizravno, promiče promiskuitetno ponašanje među mladima, a koje ima itekako ozbiljne konzekvence kako na živote tih mladih, tako i na cjelokupno društvo.
Naime, kao profesor s višegodišnjim stažem i prilično dobrim poznavanjem materije, a koji ima priliku izravno na svojim satima poučavati o temama spolnosti, jasno uviđam da je to iznimno kompleksna tema, kojoj se mora pristupiti prije svega cjelovito, imajući u vidu ne samo tjelesnu dimenziju čovjeka, nego i racionalnu, emocionalnu, religioznu, duhovnu..., odnosno nužno zahtijeva multidisciplinarni pristup i vremenski dovoljno dugo razdoblje poučavanja, i to takvo koje će kroz govor o spolnosti ponuditi osobi odgovor na najdublja pitanja njegova postojanja. Iako se nastojim pridražavati tih načela, napose načela cjelovitosti, i u tom smislu se itekako trudim, često osjećam da u tome ne uspijevam dovoljno, pa se s opravdanom bojazni pitam koliko bi KZO, koji daleko najveći naglasak stavlja na tjelesnu dimenziju, na uštrb svih drugih, kao i onaj koji se svodi na dva do tri (površna) predavanja (radionice) godišnje, bio u stanju doći do gore navedene njegove svrhe. Iskustvo mi potvrđuje da je to nemoguće, a to opet samo po sebi zahtijeva bitno redefiniranje KZO-a.
U tom smislu, ne prihvaćam kao točnu ni tvrdnju da se KZO temelji na „holističkom poimanju zdravlja“ niti na višedimenzionalnom modelu povezivanja tjelesnog, mentalnog, duhovnog, emocionalnog i socijalnog aspekta zdravlja, jer se njime, taman da je u pitanju i dobra nakana, ipak u stvarnosti ne računa s cjelovitim razvojem i zdravljem osobe, nego mlade ljude kojima je namijenjen promatra u okvirima relativizma, subjektivizma i konzumerizma, svodeći sve na tehnicizam i ovladavanje „spolnim vještinama“, bez ikakvog zanimanja za njihove osjećaje, psihološke, duhovne, religiozne i druge potrebe, kao i bez ikakvog cjelovitog nuđenja promišljanja o mogućim posljedicama (neodgovornog) spolnog ponašanja. Budući da je spolnost jedna od bitnih karakteristika osobe, to posljedično može značiti da će se kroz tako koncipirani KZO moći doslovno proizvoditi osobe kojima više neće puno značiti one temeljne i važne emocije, kao što su ljubav, povjerenje, razumijevanje itd., te da ćemo imati veliki broj životno neostvarenih osoba, depresija, raznih psihičkih i tjelesnih oboljenja, nesretnih i razorenih obitelji, kao i mnoštvo drugih konkretnih neželjenih posljedica.
Niti tvrdnja da KZO vodi računa o specifičnostima i interesima učeničke razvojne dobi nije prihvatljiva, jer je mnogima, pa tako i meni kao roditelju, neprihvatljivo da se o nekim stvarima, napose o onima vezanima uz spolnost i seksualnost, raspravlja u školi u vrijeme trajanja razredne nastave (1. do 4. razred osnovne škole), jer s jedne strane smatram da je to prerano i u tom razvojnom stupnju nepotrebno razbuktavanje djetetove mašte, a s druge strane želim si zadržati pravo da o tim temama prva razgovaram ja (odnosno suprug i ja) sa svojim djetetom, dakako onda kada, pozorno osluškujući pitanja i zanimanja svoga djeteta, procijenimo da je za to najbolje vrijeme. Takva prerana seksualizacija ima trend još većeg snižavanja dobne granice kada se djeci govori o takvim temama, što pokazuje i činjenica koju nije teško provjeriti, a riječ je o tome da se u nekim zemljama koje podržavaju i provode sličan program (čemu mi očigledno stremimo), djeci u predškolskoj i ranoj školskoj dobi pokazuju i s njima analiziraju slikovnice s egzaktnim slikama spolnih odnosa, samozadovoljavanja, orgijanja, nudizma, međusobnog milovanja, korištenja zaštitnih sredstava i slično. (Primjera radi, ovdje se može vidjeti dio jedne slikovnice.)
Nadalje, U KZO-u se lijepo deklarativno navodi kako on obuhvaća „humane odnose među spolovima i ljudsku spolnost“, no iz njegovog daljnjeg teksta i oblikovanja rečenica, posebno unutar 4. modula, to postaje upitno. Naime, iako sam KZO u mnogim svojim segmentima nije zapravo ništa novo, odnosno većina toga se radilo u dosadašnjem školskom sustavu, posebno unutar predmeta biologije i psihologije (i vjeronauka, za one koji ga pohađaju), osjeća se bitna promjena naglasaka, i to upravo s dosadašnjeg humanog vrjednovanja svake osobe s obzirom na njenu spolnost, bez obzira na seksualnu orijentaciju, na prenaglašavanje prava i sloboda pojedinih skupina nekonvencionalnog i promiskuitetnog seksualnog ponašanja, na uštrb onih koji svoju seksualnost žele živjeti u skladu s cjelovitim razvojem osobe, kao i na uštrb pravih homoseksualnih osoba.
U tom pogledu želim, kao vjeroučiteljica i magistra znanosti koja jako dobro poznaje tematiku, posebno istaknuti kako MZOS i KZO potpuno ignoriraju vjeroučitelje i vjeronauk, odnosno našu stručnost i doprinos spolnom odgoju, iako ni malo nema sumnje kako smo, uz profesore biologije, na tom polju najeduciraniji i u tom smislu najkompetentniji iznositi sudove. Stoga sam ja odlučila to učiniti ovim putom, s napomenom kako ovakav tvrd, oštar i direktan ton nije s ciljem pukog kritizerstva, nego s ciljem da se uoče mnogi nedostatci KZO-a i da njegov sadržaj bude na dobrobit svih ljudi, a ne samo nekih kategorija.
Naime, unatoč pokušajima prikrivanja i iskrivljivanja istine, postaje sve jasnije uočljivo kako KZO izlazi iz okvira školskog sustava i predstavlja samo jedno u nizu sredstava aktualne vlasti u Republici Hrvatskoj (a vjerojatno i nekih viših ili barem moćnijih instanci) kojim se, u ime prava i sloboda pojedinih građana i manjinskih skupina, nameće jedna ideologija kojoj nije u cilju očuvati najvažnije vrijednosti jednog naroda, nego ih relativizirati i po mogućnosti dokinuti. Tu su posebno na udaru obitelj, domovina (u najdubljem smislu riječi) i vjera (posebno Katolička crkva). Kao potvrdu tomu, navodim tek nekoliko novijih okolnosti od kojih se itekako da složiti mozaik: ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga jezika, a zatim nametanje novog Pravopisa, unatoč jasnom i nedvosmislenom protivljenju i opravdanim kritikama najvećih hrvatskih jezičnih stručnjaka, zatim odricanje od obilježavanja važnih hrvatskih događaja, osoba i mjesta, kao što su dostojanstven pristup uspomeni na Domovinski rat i branitelje, obilježavanje Bleiburga, obezvrjeđivanje lika i djela prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, iznošenje mnogih neistina i kleveta na račun Katoličke crkve i njenih dostojanstvenika (do te mjere da su npr. kardinala Bozanića službeno proglasili „homofobom godine“) itd. Pri tome je vidljivo kako su sredstva društvenog priopćivanja bez ikakve slobode djelovanja, odnosno da su u vlasti države i da tendenciozno i vrlo pristrano, skrivajući pravu istinu i iznoseći laži, predstavljaju stvarnost ne onako kakva ona je, nego kako vlast naređuje. Ta se pristranost i neobjektivnost u iznošenju istine vezane uz okolnosti i sadržaj KZO itekako primjećuje, a posebno je uočljiva u mnoštvu neprofesionalnih i krajnje neetički iznesenih objeda na račun Građanske inicijative „U ime obitelji“, koja je izravno izrasla kao borba protiv takvog nametnugog KZO-a, a koja je prikupila gotovo 750.000 potpisa građana za raspisivanje referenduma kojemu je cilj zaštita braka i obitelji.
Zbog svega toga rečenog, želim naglasiti kako je KZO, bez obzira jesu li toga svi oni koji su na vlasti (tako i svi oni koji su u MZOS-u) stvarno svjesni ili ne, vrlo opasan i izričito politički program, dakle onaj koji daleko nadilazi sam školski sustav, i koji ima za cilj preodgojiti generacije tako što će postupno uništavati stoljećima izgrađivane vrijednosti i uvoditi nekakve kvazivrijednosti koje ne mogu donijeti ništa dobroga ni samoj osobi, ni skupinama, ni društvu u cjelini. U prilog toj tvrdnji navodim činjenicu kako je taj program, unatoč izričitom protivljenju mnogih građana, napose roditelja, i unatoč činjenici kako je npr. program GROZD-a (Glasa roditelja za djecu) bio neusporedivo bolje prihvaćen i iza kojega stoje javni potpisi podrške mnogih i mnogih uglednih znanstvenika i kulturnih djelatnika (njihova imena se mogu vidjeti ovdje), obvezan i kao takav nametnut, bez ikakve mogućnosti izbora. MZOS ima itekako priliku pokazati tolerantnost i sve ono što je navedeno u prvim rečenicima KZO-a i tako da ponudi na izbor dva različita programa: ovaj i npr. GROZD-ov (njegov 4. modul se može vidjeti i procijeniti ovdje), pa neka se roditelji odluče za njima prihvatljiviji. No, promatrajući metodologiju rada onih koji nameću taj svjetonazor, vjerujem da do toga neće nikada doći njihovom slobodnom odlukom, jednako kao što nikada ovaj KZO, da postoji političke korektnosti i minimum demokracije, nikada ne bi mogao ući u škole.
Temeljni problem KZO-a ne proizlazi toliko iz samog njegovog sadržaja, iako se i tu mogu izreći brojne primjedbe, koliko neusporedivo više iz činjenice da je riječ o programu koji je dio znatno većeg i opsežnijeg projekta nametanja rodne ideologije. Naime, poznato je da je određenu bazu za tako oblikovani KZO stvorio svjetonazor koji se poziva na istraživanja Afreda Kinseya, kojega objektivna povijest procjenjuje kao kvaziznanstvenika koji se, u vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi promovirao određene ideje pedofilskog usmjerenja, u svojim istraživanjima nije libio seksualno zlostavljati, vjerojatno i izravno, a svakako preko onih koji su mu pomagali u istraživanju (među njima i barem jedan nacist), ni malu djecu od nekoliko godina, pa i mjeseci. Među autorima i promotorima KZO-a u Hrvatskoj pronalazimo bliske suradnike današnjeg Kinseyevog instituta i deklariranih svjetskih pedofila, a koji nastavljaju, raznim perfidnim metodama, legalno širiti promiskuitet i pedofiliju. Nastavna jedinica KZO-a u 3. r. osnovne škole npr., prema kojoj bi se djeca trebala međusobno dodirivati po „prihvatljivim“ i „neprihvatljivim“ dijelovima tijela, te tako prepoznavati dopušteni i nedopušteni dodir, jasno baca sumnju na ne samo hiperseksualizaciju, nego i na pedofilska stremljenja u našem školstvu, odnosno posljedično u društvu.
Također, valja primijetiti kako je jedan od najvažnijih promotora KZO-a životna partnerica jednog od dvojice najpozicioniranijih osoba u Republici Hrvatskoj, što bi, ako ništa drugo, trebalo vrjednovati kao „sukob interesa“.
Nadalje, KZO je usko, a vjerojatno i najviše, vezan uz razna homoseksualna agitiranja u Hrvatskoj, koja postaju svakodnevna tema, a po svojoj agresivnosti i nametanju predstavljaju jedan oblik totalitarizma. Naime, onaj tko prati problematiku, jasno uviđa da je riječ o prokušanoj huškačkoj metodologiji čiji je scenarij već viđen u mnogim zemljama u kojima se sličan KZO uspio nametnuti, a vidljiv je na način da se određene promiskuitetne  skupine tobože bore za prava i dostojanstvo homoseksualaca, a zapravo raznim agresivnim metodama izazivaju sukobe s neistomišljenicima, te, one koje uspiju isprovocirati, sudski i na mnoge druge načine progone, pozivajući se upravo na povredu prava i dostojanstva homoseksualnih osoba, odnosno na takav način dolaze do željenih rezultata, a pri tome im je potpuno nebitno što su primarni agresivci upravo oni.
Međutim, tu, jasno, nije riječ o pravim tzv. konstitutivnim homoseksualcima (odnosno osobama koje osjećaju naklonost i seksualnu privlačnost prema osobama istoga spola i, ukoliko sukladno tome žive svoju seksualnost, nastoje toj drugoj osobi biti doživotno vjerni i pružiti potpunu ljubav), nego je riječ o osobama i skupinama krajnje neumjesnih seksualnih iživljavanja (prema općepoznatim istraživanjima, mnoge takve osobe tijekom svog života promijene između 500 i 1000 partnera), što je jasno vidljivo na gay paradama u mnogim zemljama, a postaje sve zornije i kod nas. Pozivanje na prava i dostojanstvo homoseksualaca samo je jedan paravan, a koji, nažalost, prave istinske homoseksualce samo degradira kao osobe. Takve gay udruge i inicijative si stvaraju „polje djelovanja“, odnosno imaju korist utoliko što si osiguravaju otvoren prostor za orgijanje, kao i laku priliku za pronalaženjem partnera (a to im je olakšano činjenicom da mnoge takve osobe participiraju u vlasti), a opet oni moćnici kojima je cilj uništiti najveće vrjednote jednog društva: obitelj, vjeru i ljubav prema domovini, financiranjem takvih homoseksualnih lobija imaju „snagu“ koja će im pomoći te ciljeve ostvariti.
Takve agresivne skupine kvazihomoseksualaca, koje se kukavički kriju iza „gay“ naziva, imaju značajan upliv u sadržaj 4. modula KZO-a, štoviše, on je upravo izrađen na temelju literature izdavačkih kuća kvazihomoseksualne provenijencije, dok se sve ono bogatstvo raznih hvalevrijednih knjiga i znanstvenih radova kvalitetnih i renomiranih izdavačkih kuća, a koji govore o cjelovitom pristupu spolnosti, jednostavno ignoriralo. Jedino što se promijenilo od „prvog“ KZO-a do danas je činjenica da je ta kvazihomoseksualna propagandna literatura, koja prostituciju i pedofiliju predstavlja čak poželjnima i odgojnima, a koja nema nikakve znanstvene vrijednosti, uklonjena. (Kao primjer, donosim jednu brošuru, koja istina nije bila među preporučenom literaturom, ali govori o onima koji stoje iza takvog programa, brutalnog naziva i još brutalnijeg sadržaja, u izdanju kvazihomoseksualne udruge „Iskorak“, a uz odobrenje MZOS-a, koja zorno pokazuje koju razinu znanstvenosti i edukacije oni mogu ponuditi i koju je razinu znanstvenosti i edukacije MZOS spremno prihvatiti: Stražnja strana. Sve što ćeš ikada trebati saznati o svojoj i njegovoj guzici. Iako se, navodno, odnosno prema pisanju nekih novina i portala, pokazalo kako je Iskorak iskoristio ponuđeno povjerenje MZOS-a, ostaje činjenica, barem koliko je meni poznato, da se MZOS nigdje nije javno decidirano ogradio od toga, odnosno, barem u svrhu „sigurnijeg interneta“, zabranio brošuru.)
Tomu još nadodajem kako KZO neopravdano, ali itekako tendenciozno, pravi razliku između roda i spola, po kojemu se želi unijeti konfuzija u izgrađivanje identiteta mladih ljudi, tjerajući ih da premišljaju ono što je najvećem broju i tih mladih ljudi potpuno jasno: da muškarca i ženu određuju najprije njegovi spolni organi, pa je upravo po njima muškarac muškarac, a žena žena. To ne umanjuje činjenicu da mogu postojati i postoje npr. muškarci koji se osjećaju kao žena ili obrnuto, ali jedna je stvar to otkriti u sebi, a druga je stvar nekome takvu identifikaciju nametnuti. (Iako u onim slučajevima kada se osoba sama ne može definirati „što je“, takav pristup itekako može biti hvalevrijedan, jer joj pomaže u bržoj i vjerojatno kvalitetnijoj identifikaciji, nametanje takvog pristupa svima može samo od osoba čvrstih heteroseksualnih predispozicija, a takvi su gotovo svi, poljuljati identifikaciju i eventualno usmjeriti u homoseksualnu orijentiranost. U tom smislu, to je opasno igranje emocijama i nasilna regrutacija homoseksualaca, točnije kvazihomoseksualaca.) Naime, pojmom „rod“ učenicima se nameće jedan novi pogled, odnosno nepotrebno se razbuktava mašta da se oni pokušavaju ipak zamisliti, pa time i identificirati kao npr. muškarac s vaginom ili žena s penisom, što uopće nije bezopasno.
U tom smislu tvrdnja KZO-a da se 4. modulom, odnosno spolno/rodnom ravnopravnošću, učenicima „žele dati znanstveno utemeljene informacije“ također nije prihvatljiva, jer je riječ o rodnoj ideologiji, koja je u mnogim zemljama ukinuta i zabranjena, a čiji je idejni začetnik spomenuti kontroverzni kvaziznanstvenik Alfred Kinsey, kao i činjenica da u svemu tome prave znanstvene literature nema, nego je uglavnom riječ o propagandnom materijalu kvazihomoseksaulanih udruga i pristranom, neobjektivnom i ciljanom istraživanju znastvenika pedofila. Također, gledano u svjetlu svega do sada rečenog, niti tvrdnja KZO-a da se time želi pružiti uvid „u različita promišljanja te raznorodne vrijednosne perspektive“ nije prihvatljiva, jer se zapravo tim pristupom glorificira homoseksualnost, točnije kvazihomoseksualnost, odnosno potpuno slobodno orgijanje (a u velikoj mjeri i pedofilija), dok se heteroseksualnost pokušava u određenoj mjeri pokazati čak i devijantnom. Smatram, isto tako, da za npr. „vrijednosnu perspektivu“ Katoličke crkve ili neke druge religije ili vjerske zajednice nema u tom kontekstu  mjesta, odnosno može se prikazati i (sudeći prema meni do sada poznatim provođenjem KZO-a u nekim školama, od strane nekih naručenih liječnika ili drugih „stručnjaka“) prikazuje se jedino u svjetlu nazadnjaštva, zadrtosti i u tonu ismijavanja.
I mnoge druge rečenice iz KZO-a, iako deklarativno uistinu lijepo zvuče i ako ih se gleda izdvojeno od cijelog „konteksta KZO-a“ u potpunosti potpisujem, ovdje one poprimaju sasvim drugačiji, a itekako prikreveni smisao, kojega, bez dovoljne upućenosti, nije lako prepoznati. Jedna od takvih je, čisto radi primjera, i ova: „Cilj modula je omogućiti učenicima usvajanje vještina potrebnih za donošenje odgovornih odluka važnih za očuvanje njihova fizičkog i mentalnog zdravlja te im pomoći da kroz razumijevanje različitosti i kritičko promišljanje izgrade pozitivan odnos prema sebi i drugima.“ Razvijanje kompetencija kritičkog prosuđivanja životnih situacija i donošenje odgovornih odluka, kao i razvijanje tolerancije, koji su temeljni ciljevi svih modula, predstavljaju, po mom gledanju na cijelu situaciju, jako dobro zakamuflirane i neprecizne vrijednosne sudove koje netko može gledati na ovakav, a netko drugi onakav način. Primjerice, referirajući se ponovno na Građansku inicijativu „U ime obitelji“, a koja je, ponavljam, najvećim dijelom izravna reakcija i vrijednosni sud naroda o nametnutom KZO-u i njegovoj (rodnoj) ideologiji, pojam tolerancija se tumačio tako da su se volonteri inicijative, najdemokratskijeg mogućeg oblika djelovanja,  mogli i smjeli maltretirati, ponižavati i fizički napadati, bez gotovo ikakve reakcije osude i zaštite bilo koje nadležne instance, dok se nikoga npr. u jednoj gay paradi ne smije niti porpijeko pogledati, jer je to itekako govor mržnje.
Slično se može različito, a time i verifikacijski vrlo upitno tumačiti i izričaj koji se pronalazi u KZO-u, a kaže da „treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati“.  Autori pri tome mogu imati na pameti jedno, a „konzumenti“ nešto sasvim drugo. Vjerojato su mnoga mišljenja oprečna i u izričitoj koliziji. Autori i zagovaratelji KZO-a pod neprihvatljivim ponašanjima i devijantnim pojavama, predmnijevam, podrazumijevaju netolerantan, agresivan i diskriminirajući odnos prema homoseksualcima (točnije kvazihomoseksualcima) i drugim, uvjetno rečeno, seksualnim manjinama, a pri tome sami oblikuju svoj vrijednosni sud o tome što je netolerantnost, što je agresivnost i što je diskriminacija, ali u svakom slučaju, bez obzira na objektivnost i zdravu procjenu situacije, zahtijevaju neki oblik kazne. Druga strana može npr. u istim tim devijantnim pojavama vidjeti homoseksualnost kao bolest koja se može liječiti ili npr. može vidjeti kvazihomoseksualnost i druge seksualne nastranosti kojima je jedini cilj slobodno seksualno iživljavanje, i također smatrati da ima pravo da se takve stvari ne smiju tolerirati i ignorirati. Želim u tom smislu samo skrenuti pozornost na tu i na mnoge druge nepreciznosti izražavanja u KZO-u, za koje osobno vjerujem da su namjerne, a koje u konkretnoj situaciji mogu biti, štoviše najčešće i jesu, vrlo netolerantne i diskriminirajuće prema svima koji se ne slažu sa sadržajem KZO-a, a isključivo u korist kvazihomoseksualaca, koji to sami po sebi ne zaslužuju.
S obzirom na sve rečeno, a za što se uopće u obrascu za raspravu o KZO-u namjerno ne može naći mjesta, iako je itekako važno izreći, zaključujem da je ova rasprava još jedna u nizu farsi MZOS-a, koja se propisuje tek toliko da se zadovolji pravna forma, iako nema baš nikakve transparentnosti i unaprijed se zna da KZO mora od nove nastavne godine ponovno biti u optjecaju. Takav kakav je, ili tek s neznatnim izmjenama, tek toliko da se napravi privid tolerancije. Drugim riječima, prije nekog vremena Ustavni sud je, uviđajući gore navedene okolnosti,  jasnom i nedvosmislenom odredbom ukinuo KZO (cijeli tekst odluke može se pročitati ovdje), kao program koji nije s jedne strane poštivao nužnu pravnu proceduru, a s druge strane kao onaj koji je ignorirao roditelje i njihov svjetonazor, koji je pak u suprotnosti s tako oblikovanim i nametnutim KZO-om, pa, shodno tome, ovakva rasprava uopće ne bi smjela postojati, jer ignorira odluku najviše vlasti u Republici Hrvatskoj, odnosno i sama je rasprava zbog toga protuustavna.
Štoviše, protuustavno je i ono što se radi u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje (dalje AZOO), a riječ je vršenju pritiska na škole diljem Republike Hrvatske, kao i perfidno izričito ili latentno „obrazovanje“ i „odgajanje“ ravnatelja, pedagoga i stručne službe, na način da se svim mogućim sredstvima prenaglašavaju prihvatljive ili relativno prihvatljive teme iz sadržaja KZO-a, kao i na način da se primjedbe na njega relativiziraju i ismiju, dok se nikoga ne upoznaje s cjelovitom istinom vezanom uz općenitu problematiku KZO-a i drugih paralelnih programa i projekata, te se tako stvara privid kako je sve regularno, transparentno i u potpunosti najbolje za sve, dok su oni koji se protive takvom KZO-u a priori prikazani kao zatucani, zaostali i, kako bi se opet pokazala glumljena  tolerantnost MZOS-a i AZOO-a, oni koje ne treba prisiljavati, nego ignorirati. Budući da najveći broj ravnatelja, pedagoga i članova stručnih službi upće ne poznaje pozadinu svega navedenoga, nego u dobroj vjeri prihvaćaju sve što im je servirano, kritički osvrt unutar škola je praktički sveden na jednu ili drugu osobu koja problematiku itekako poznaje, ali zbog nepoznavanja i nezainteresiranosti gotovo svih drugih, nema priliku to izreći na adekvatan način, nego ostaje, u najboljem slučaju, usamljeni pojedinac s čudnim razmišljanjima.
To je itekako već prokušani put u školskom sustavu, gdje mnoge ideologije mogu olako proći, pa je ovaj moj poduži uvodni osvrt i kritika KZO-a upravo pokušaj raskrinkavanja takvog djelovanja, kojega će netko možda dobronamjerno htjeti pročitati i barem se zapitati je li to stvarno tako, a posebno se nadam da će pokušati doći do dobro skrivane i svakodnevno kroz javne medije iskrivljivane istine, štoviše nametanja laži, a koja ipak svoje mjesto pronalazi u svijetu interneta, na nepotkupljivim i neovisnim portalima kao što su Dnevno.hr, Bitno.net, Zdravstveni odgoj, Portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća, Hrsvijet.net i drugi, kao i na većem broju Facebook stranica i profila. Ondje će se također moći vidjeti  kako ozbiljne kritike na KZO (i ostale spomenute i nespomenute programe sličnih ciljeva) imaju mnogi stručnjaci kako iz područja (ustavnog) prava, tako i iz gotovo svih drugih znanstvenih disciplina, a čiji se glas također, kao i odluka Ustavnoga suda, jednostavno u javnim medijima ignorira. (Primjera radi, ovdje se može vidjeti izjava 11 profesora i docenata s četiriju Pravnih fakulteta o referendumu i nužnosti njegova provođenja, a ovdje se vidi izjava Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, u kojoj se jasno ističe kako je uvođenjem zdravstvenog odgoja putem Kurikuluma Vlada prekršila niz međunarodnih pravnih akata i da je riječ o pokušaju diktatorskog nametanja svjeronazora koji je najvećem broju hrvatskih građana potpuno stran i neprihvatljiv.)
 
2.     KRITIČKA ANALIZA ZDRAVSTVENOG ODGOJA KROZ MODULE
 
PRVA TRI MODULA – ŽIVJETI ZDRAVO, PREVENCIJA OVISNOSTI I PREVENCIJA NASILNIČKOG PONAŠANJA
Na prva tri modula nemam nekih bitnih primjedbi (izuzev dijela prvog modula koji se odnosi na osobnu higijenu, a čije se ideje, sukladne 4. modulu, manje-više protežu kroz sva godišta, što ću također objasniti u narednim podnaslovima), osim što se pojedine teme čine nepotrebnima, jer ta saznanja više nego dostatno dobiju, osim unutar obiteljskog odgoja, u predmetu priroda i društvo u nižim razredima, a kasnije u prirodi i biologiji, pa je riječ o češćem preklapanju i ponavljanju jednog te istog. Smatram da su sadržaji i ishodi uglavnom bitni i dobro prezentirani, ali da ih je nepotrebno provoditi kroz sat razrednika, jer se sve to obrađuje kroz ostale nastavne predmete. Također, smatram da su prva tri modula u KZO-a uvedena „usputno“, odnosno s ciljem prikrivanja prave nakane nametanja ideologije spolnog odgoja, odnosno 4. modula.
 
MODUL SPOLNE/RODNE RAVNOPRAVNOSTI I ODGOVORNOG SPOLNOG PONAŠANJA
 
Kritika naziva modula
Već sam ranije navela, a sada još jednom dodajem kako je sam naziv modula neprilagođen, tendenciozan i konspirativan, pa bi ga trebalo preimenovati ili jednostavno nazvati „Odgovorno spolno ponašanje“. Kroz forsiranje antagonizma pojmova rod i spol, kao i kroz prenaglašavanje izričaja „ravnopravnost“, itekako se otvara prostor rodnoj ideologiji, kao i vrijednosnom izjednačavanju heteroseksualnog i homoseksualnog spolnog čina, koji, po naravi stvari, jer jedan ima potencijal prenošenja života, a drugi toga nema, nikada ne mogu biti na istoj vrijednosnoj ljestvici. Heteroseksualna i homoseksualna osoba mogu i trebaju imati potpuno jednako ljudsko dostojanstvo, ali spolni čin ne može biti jednako vrjednovan. Takvim naslovom modula zamjenjuju se prioriteti, odnosno želi se naglasiti da su i heteroseksualni i homoseksualni čini jednako vrijedni, što, ponavljam, zbog nedostatka bitnih elemenata, ne mogu biti.
U praksi se već jasno uočava problematika takvih stavova, vidljiva u agresivnom odricanju prava na ustavno definiranje braka prema onome kako je to navedeno i u drugim zakonima i kako se brak poimao „od početka svijeta“: isključivo kao zajednica žene i muškarca, jer samo takva zajednica ima reproduktivni potencijal. Budući da se takav agresivan stav, ohrabren ovakvim KZO-om i sličnim podilaženjem vlasti prema kvazihomoseksualnim udrugama, bitno raširio i doslovno ugrožava temeljnu zajednicu društva – obitelj, smatram da je ovakvo definiranje modula izričito opasno i tendenciozno, a svu svoju negativističku snagu pokazuje u pokušaju rušenja ustavnog poretka i onemogućavanju najdemokratskijeg oblika izražavanja volje naroda kroz referendum o braku. Također, želim istaknuti još jednu činjenicu i time potvrditi gore rečeno, a to je da kvazihomoseksualci i druge osobe sličnih „seksualnoliberalnih stavova“ gotovo uvijek zaziru od bilo kakvog „papira“, smatrajući ga nebitnim,  i uopće ne žele brak za sebe (jer nisu spremni na vjernost), nego je cilj ono što sam već nekoliko puta navela: uništenje obitelji. Naime, drugi zakoni itekako reguliraju mnoga prava homoseksualnih partnera, kao što reguliraju i prava dvije heteroseksualne osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici (npr. pravo na podjelu imovine, na nasljeđivanje, posjet u bolnici itd.), tako da ta prava nisu baš ničim ugrožena, ali se ni jedna od ovih dviju zajednica ne mogu i ne smiju nazvati brakom, jer to, zbog bitnih nedostataka, nisu.
 
Kritika modula po godištima
3. razred osnovne škole
U ishodima 4. modula za 3. r. osnovne škole, kojega sam već naprijed spomenula kao primjer, stoji kako treba iskazati što je prihvatljiv, a što neprihvatljiv dodir, a na stranicama AZZO-a se donosi konkretna radionica prema kojoj se nudi više različitih vježbi igranja uloga poželjnog i nepoželjnog dodirivanja među vršnjacima (radionica se može preuzeti na stranici AZOO-a, u dokumentu Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, odnosno unutar njega u dokumentu pod nazivom „3. r. Odgovornost i poštovanje prema vlastitom tijelu“). Kao roditelj postavljam pitanje tko može odlučivati o tome smije li se moje dijete igdje dodirivati s nekim drugim, a pogotovo smije li ga itko dodirivati (ili ono nekoga drugoga) na „nepoželjnim dijelovima tijela“. Osim toga, također smatram da svako normalno razvijeno i zdravo odgojeno dijete te dobi itekako razlikuje primjereni i neprimjereni dodir, pa je i u tom smislu to neprimjereno i nepotrebno. Ukoliko je pak neko dijete zlostavljano a to ne zna prepoznati, smatram da moraju postojati i da postoje neusporedivo prikladnije i prihvatljivije metode da se to otkrije.
Također, u istoj se radionici nudi i, blago rečeno, sumnjiv i neprimjeren crtani flim pod nazivom „Kiko i ruka“ (također postoji i istoimena još neprimjerenija prezentacija/slikovnica u izdanju Council of Europe), a u kojima neka „ odrasla ruka“ dodiruje lika nazvanog Kiko po različitim dijelovima tijela, a Kiko odobrava dodirivanje sve dok ruka nije krenula prema njegovim gaćicama. Iako su, možda film i slikovnica napravljeni u dobroj namjeri, mene, a vjerujem i mnoge druge, ta ruka asocira na stariju osobu i na njeno „pravo“ da dodiruje dijete, ali će se suzdržati od dodirivanja intimnih dijelova još malo, odnosno dok ne uvjeri dijete da je to dobro i korisno. Drugim riječima, radionica, gotovo sam sigurna, ima i pedofilski potencijal.
  
4. razred osnovne škole
U 4. razredu osnovne škole, prema KZO-u, učenici bi trebali usvojiti razliku između roda i spola, uočiti društvena očekivanja i norme, uočiti i kritički se postaviti prema navodnim stereotipima u medijima i raspraviti rodne/spolne uloge u razredu i obitelji.
Kao prvo, razliku između roda i spola teško razumiju i srednjoškolci, a ne djeca 4. razreda osnovne škole, a osim toga jasno je uočljivo da se na takav način od najranijih vremena želi nametnuti rodna ideologija i naglasiti samo onaj vid medijskog izvještavanja (koji uopće ne odgovara stvarnom stanju) u kojemu se kvazihomoseksualci (skriveni u imenu homoseksualci) i druge osobe sličnih seksualnih promiskuitetnih izražavanja žele prikazati kao žrtve, odnosno mete medijskih ismijavanja i sličnih nepravdi. Djeca gotovo sigurno neće moći razumjeti razliku između roda i spola, ali će već od tih vremena steći sućut prema onima koji su „odbačeni u društvu“ i kao takvi će danas-sutra biti neusporedivo pogodnije tlo za širenje i usvajanje ideja rodne ideologije. Dakle, smatram da su ti ishodi u tom razvojnom vremenu izričito tendenciozni, konspirativni i agresivni, te da se o tim temama može i smije, i to isključivo na konstruktivan način, raspravljati tek u srednjoj školi.  
 
5. razred osnovne škole
U 5. razredu osnovne škole elementi rodne ideologije mogu se pronaći i u 1. modulu: Živjeti zdravo, u kojemu, između ostaloga, djeca trebaju naučiti pravilno održavati higijenu spolovila, kao i naučiti kako staviti i promijeniti uložak i tampon. Smatram da je učenje održavanja higijene spolovila vrlo intimna stvar i o tome se ne treba uopće „učiti u školi“, nego isključivo kod kuće, itekako vodeći računa o brzini sazrijevanja svakog djeteta. Pogotovo smatram neprimjerenim učenje stavljanja tampona, kao jednog sredstva koje u tom razvojnom vremenu eventualnih prvih mjesečnica može povrijediti tjelesni integritet djevojčice. Nadalje, u istom se modulu navode opasnosti od nekakvih neimenovanih stereotipa, bez dorečenosti i preciziranja.
U 4. modulu se navodi kako treba objasniti masturbaciju kao sastavni dio ljudske spolnosti, te da treba objasniti pogrešnost nekad raširenih vjerovanja o njezinoj štetnosti. Smatram da govor o masturbaciji nipošto ne bi trebao biti već u 5. r. osnovne škole, nego znatno kasnije (bez obzira što možda u tom vremenu ima djece koja ju prakticiraju, jer na tu temu u tom vremenu ne mogu gledati cjelovito i objektivno), a također smatram da je takakv pristup neispravan i opasan, jer se njime djeca potiču na masturbiranje, odnosno samo na oblik seksualnog uživanja i iživljavanja, koji se ne povezuje s pravom odgovornošću nekog budućeg spolnog čina, koji neće biti izražen međusobnim darivanjem muža i žene i otvorenušću životu, nego samo egoizmom i borbom za vlastitim užitkom. Naglašavanje pogrešnosti ranijih vjerovanja o štetnosti masturbacije nedvojbeno ima za cilj obezvrjeđivanje nauka Crkve kao onoga koji je nazadan (i taj ovdje izrečeni ciničan stav je jedino što se može primijetiti kao „doprinos“ Katoličke crkve u cjelokupnoj  tematici, iako ona raspolaže izvrsnim, najbrojnijim i najcjelovitijim znanstvenim radovima i dokumentima te vrste, koje o problematici progovaraju sa svih mogućih aspekata), ali se pri tome zaboravlja da, iako masturbacija vjerojatno nije štetna u onom smislu kako se to nekada naučavalo, ima svoje velike štetnosti, a one se prvensvteno očituju u razvijanju seksualnog egoizma ili mogućeg sadističkog odnosa prema „partneru“, bez obzira tko on bio.
 
6. razred osnovne škole
U 6. razredu se ponovno navodi među ishodima važnost prepoznavanja i kritičkog vrjednovanja sterotipa vezanih uz rodnu/spolnu ravnopravnost, što predstavlja daljnju ranije započetu indoktrinaciju vezanu uz rodnu ideologiju.
Osim toga, u cjelokupnom KZO, a to je vidljivo i u ovom godištu, ne može se uočiti zorno isticanje muške i ženske osobe, kao nositelja redovitog seksualnog čina, niti se igdje ističe važnost i vrijednost ljubavi, vjernosti i svega onoga što bi trebalo biti samorazumljivo samo po sebi, nego se uvijek govori neodređeno o „dvjema osobama“, „partnerima“ i sl., koji trebaju samo usvojiti određene vještine i pod svaku cijenu izbjeći neželjene posljedice.
 
7. razred osnovne škole
Od svih godišta osnovne i srednje škole, smatram da je KZO u 7. i 8. razredu najtendenciozniji i najopasniji. Naime, opet se u ovom godištu, zbog nedorečenosti i nepreciziranja, mnoge natuknice mogu tumačiti konspirativno, kao npr. raspravljanje o vrijednostima i međusobnim odnosima, što može podrazumijevati, ali i ne mora, govor o pretpostavci da su mladi već imali spolno iskustvo, ili da ga KZO preporučuje (jer je krajnje vrijeme). Imajući u vidu općenitu hiperseksualizaciju koju nudi KZO, kao i pedofilska nametanja spuštanja granica za seksualno iskustvo, sklona sam povjerovati da je to upravo tako i zbog toga smatram kako je ovaj dio posebno opasan. Naime, ako se i zanemari moralni aspekt stupanja u seksualne odnose, ostaje jedna važna biološko-medicinsko-psihološka činjenica, a ta je da mladi tih godina nisu ni fizički ni psihički spremni za njih, kao i da ukoliko ih se u to gura (a to čini KZO), mogu nastati i obično nastaju ozbiljni problemi koji ostavljaju traga za cijeli život.
 
8. razred osnovne škole
U 8. razredu, prema prvom modulu, učenici trebaju, između ostaloga, uočiti „važnost prevencije u prenošenju spolno prenosivih bolesti uporabom zaštitnih sredstava“, odnosno prvenstveno prezervativa, što također govori o „kvaliteti“ i „cjelovitosti“ KZO-a. Naime, budući da su homoseksualci (odnosno kvazihomoseksualci) najrizičnija skupina za prenošenje spolnoprenosivih bolesti, bilo bi itekako važno i nužno istaknuti to u samim ishodima, odnosno jasno upozoriti učenike što mogu očekivati da će im se dogoditi ukoliko budu slijedili upute KZO-a. Također, kao jedino sredstvo prevencije istaknuti prezervativ, bez riječi osvrta na sam pogrešan i opasan stil života (podsjećam na ono što sam ranije navela, a to je da mnogi kvazihomoseksualci tijekom života promijene i do 1000 partnera), kao i bez riječi osvrta na umanjenu kvalitetu i užitak u spolnom činu, jer se on „obavlja preko gume“, govori dodatno o ciljevima takvog spolnog odgoja.
U istom se modulu spominje potreba objašnjenja odgovornog ponašanja za vrijeme trudnoće, također bez ikakvog preciziranja, što može značiti zdravu ishranu, redovite preglede i sve ono što uistinu pridonosi kvaliteti jedne trudnoće, ali može značiti i npr. abortus i takav oblik rješavanja „problema neželjenog ploda“. Štoviše, ponovno ističem, sklonija sam povjerovati da je riječ o ovom drugom.
U 4. modulu 8. razreda učenici se, iako opet kroz nedorečene i s vremena na vrijeme ublažavajuće fraze, izravno potiču na spolnu aktivnost, posebno na spolne odnose, što je, blago rečeno, neprimjereno, a vjerujem da bi se moglo naći i utuživih elemenata protiv MZOS-a zbog poticanja na promiskuitetno ponašanje.
Nadalje, osim niza uistinu upitnih ishoda, ali koji se mogu barem djelomično podvući pod gore navedene, uočavam kako se trudnoća izričito shvaća kao „neželjena trudnoća“, odnosno opasnost od koje se treba naučiti obraniti, dakako ne birajući sredstva. Budući da KZO očigledno propagira spolne odnose već u tim godinama, i na njih gleda samo u svjetlu uživanja, kao i budući da ne vidi baš nikakvu vrijednost u čuvanju vlastite seksualne čistoće za neku osobu s kojom bi se, jednoga dana, stupilo u brak iz ljubavi i kojoj bi se taj dar čistoće tada darovao, jasno je zašto se trudnoća ne gleda kao vrijednost u sebi, nego ju se prikazuje kao veliku opasnost. U tom se smislu svugdje u KZO-u govori isključivo o „metodama kontracepcije“ i potrebi njihova dobrog poznavanja, a nigdje se ne govori o „metodama planiranja poroda“, što predstavlja bitnu kvalitativnu razliku i sasvim drukčiji odnos i prema seksualnosti i prema životu. Drugim riječima, kako je taj program napravljen najvećim dijelom uvažavajući potrebe kvazihomoseksualaca, odnosno još točnije osoba kojima je zapravo za seksualno iživljavanje nebitno koji je spol u pitanju, razumljivo je da je kontracepcija (pa čak ni to, nego samo određena zaštita od bolesti) jedino što ih zanima, dok se o metodama planiranja poroda i eventualnom promišljanju o novom životu, pa čak ni u daljnjoj budućnosti, uopće ne posvećuje ni minimum minimuma.
S obzirom na sve rečeno, KZO za osnovnu školu (kao i, uostalom, i za srednju) ima velikih, velikih manjkavosti, nedorečenosti, krivih hedonističkih usmjeravanja i kao takav, bez obzira koliko to nekomu u ovom trenutku bilo vidljivo ili ne, uistinu prenosi rodnu ideologiju i vidljivo je utemeljen na idejama promiskuitenih i pedofilskih devijantnosti.

1. razred srednje škole
Već ranije svođenje spolnosti samo na „siguran seks“, bez ikakvog konkretnog promišljanja o cjelovitosti pristupa, nastavlja se i u srednjoj školi, tako da se stavlja naglasak na potrebu zaštite od spolnoprenosivih bolesti i pravilnu uporabu prezervativa. Iako se, dakako, ciljevi KZO-a svugdje kriju koliko god mogu, ovdje je jasno uočljivo da takvo prenaglašavanje ima u podlozi potrebe kvazihomoseksualaca (jer oni daleko više obolijevaju od spolnoprenosivih bolesti), i to prvenstveno muške populacije (stalno isticanje isključivo prezervativa kao sredstva zaštite, i to više zaštite od spolnoprenosivih bolesti, a daleko manje od neželjene trudnoće ), odnosno seksualnost se svodi isključivo na tjelesnu razinu. Dakako, povremeno se uočavaju pojedini ishodi koji imaju cilj teoretski razmišljati šire od te čisto genitalne razine, no ipak je jasno uočljivo kako su oni doneseni daleko više zato da bi se stekao privid cjelovitosti, nego što taj cjeloviti pristup stvarno postoji.
 
2. razred srednje škole
Jedan od upitnih ishoda 4. modula za 2. razred srednje škole, svakako je naglašavanje razvijanja znanstvenog stava o uporabi kontracepcije, koji, iako to izričito nigdje ne piše, ali je općepoznato, odbacuje bilo kakvu znanstvenu utemeljenost stava o kontracepciji (točnije o metodama planiranja poroda, sintagmi koju KZO ne poznaje, a nužno bi trebao poznavati), a koja je utemeljena na bioetičkom naučavanju Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica, te ju jasno konfrontira onim „svojima“, koje slavodobitno i potpuno nekritički naziva „znanstvenima“. U tom smislu, taj je odnos prema crkvenom (cjelovitom i neusporedivo znanstvenijem) naučavanju već odavno, raznim sličnim agresivnim metodama, prozvan „zatucanim“ i nazadnim, s temeljnim stavom kako Crkva o tome niti zna niti ima pravo govoriti, dok se, dosljedno, već poodavno uspio nametnuti kvaziznastveni stav u kojemu se govor o kontraceptivnim metodama odnosi isključivo na isticanje eventualnih koristi (sigurnost i zaštita od bolesti), dok se njihove mnogobrojne štetne i, s obzirom na pojedina sredstva, čak i po život opasne posljedice, jednostavno prešućuju, ignoriraju i na takav način promoviraju među mladima, bez obzira što mnogi i mnogi zbog takvog načina snose doživotne konzekvence. Također, ponavljam još jednom, u okviru takvog govora nema mjesta za one prirodne i hvalevrijedne metode reguliranja poroda kojima nije cilj izbjeći trudnoću, nego, naprotiv, postići ju, i koje je važno da mladi već sada usvoje, kako bi ih mogli jednom poslije, u punoj ljubavi i otvorenosti životu, u braku s voljenom osobom, primijeniti. U tom smislu, postaje zorno kako KZO, iako to navodi u početnim rečenicama, uopće ne vodi računa o cjelovitom spolnom odgoju, niti cjelovitom pristupu osobi kao seksualnom biću, nego samo nudi određeno ovladavanje metodama, tehnikama i sredstvima, odnosno takav „odgoj“ koji ima primarni cilj – osigurati užitak, i to bez ikakvog oblika odgovornosti.  
 
3. razred srednje škole
Iako se u onom dijelu spolnog odgoja KZO-a namijenjenog za srednju školu mogu uočiti bitno naglašeni elementi kvazihomoseksualnog aktivizma u svim godištima, ono je posebno agresivno i neobjektivno u trećem godištu. Tako se tu ističu samo negativni vidovi, odnosno govori se primjerice o različitim pogledima na prekid trudnoće, dok nema niti insinuacija o ljepoti trudnoće kao posebnom razdoblju u kojemu roditelji bivaju sustvaratelji novog života, govori se o negativnim trendovima vezanima uz brak i obitelj, dok se opet uopće ne spominje ljepota bračnog i obiteljskog života, kao najčvršćih stanica jednog društva, govori se o različitim pristupima homoseksualnosti, koje također nemaju za cilj komplementarnost, nego konfrontaciju, a koji ne vode ni malo računa o bitnoj razlici u odnosu prema homeseksualcima i homoseksualnosti; predmnijeva se, nadalje, kako postoje razne diskriminacije seksualnih manjina i kako ih treba znati uočiti i kritički zauzeti stav, odnosno razvijati osjećaj za toleranciju prema njima, iako smo svjedoci današnjih svjetskih i domaćih gibanja kako seksualne manjine diskrimiriraju heteroseksualnu većinu, pa u tom smislu KZO ima lažno i pristrano polazište, itd.
 
 
4. razred srednje škole
U 4. razredu srednje škole KZO ne predviđa teme spolog odgoja, takao da tu nemam nikakvih primjedbi.
 
Z a k l j u č a k
S obzirom na sve izneseno, zaključujem da je KZO, posebno njegov 4. modul, program koji vrvi nepravilnostima, nedorečenostima, elementima neobjektivnosti, pristranosti i nametanja točno određenog svjetonazora, nadalje program koji odbacuje znanstveni pristup i vodi se kvaziznanošću, posebno vidljivom u preporučenoj literaturi (koja je, istina, povučena, ali je sve drugo ostalo nepromijenjeno), a koja devijantno ponašanje predstavlja poželjnim, program koji se kosi s temeljnim poštivanjem ljudskih prava i sloboda, program koji se silom nameće i iznad najviših pravnih normi, program koji propagira hiperseksualizaciju, promiskuitetno ponašanje i sadrži jasno uočljive elemente nametanja pedofilije, program koji ne vodi računa o cjelovitom razvoju osobe niti njegovom mjestu u socijalnom, religioznom ili nekom drugom okruženju, kao i program koji ima niz drugih nedostataka.
Smatram da je, zbog nužnosti sasvim drukčijeg, cjelovitog i pozitivnog pristupa ovoj problematici, kao i zbog činjenice da je ne samo takav nego upravo taj Kurikulum odbacio i ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske, važno i presudno da se cijeli Kurikulum odbaci, ponovno premisli i sastavi sasvim novi, koji bi nužno morao biti izgrađen na zdravim temeljima, uz puno uvažavanje cjelovitog odgoja osoba, dostojastva svih, a ne samo nekih, te onaj koji će itekako voditi računa o društvenom i religioznom kontekstu njegove izrade i primjene.
Štoviše, smatram da takav kvalitetan razrađeni program već posjeduje udruga GROZD, te bi bilo jedino korektno da se omogući njegovo uvođenje u škole, a onda se uz njega može, nakon usklađivanja s temeljnim postulatima, omogućiti i ovaj Kurikulum, te se tako ponuditi na izbor roditeljima i učenicima. Sve drugo bio bi pokušaj tiranije i diktature, odnosno bitno dokidanje minimuma demokratskih prava i sloboda, koje, vjerujem, neće dozvoliti niti Ustavni sud niti građani Republike Hrvatske.