10. listopada 2012.

Godina vjere (11. listopada 2012. - 24. studenoga 2013.)

Sutra, 11. listopada 2012. god., na pedesetu obljetnicu sazivanja Drugog vatikanskog sabora i na dvadesetu obljetnicu proglašenja Katekizma Katoličke Crkve, započinje Godina vjere, godina koja nas "poziva ponovno otkriti, naviještati i svjedočiti kršćansku vjeru, njezin temelj, Radosnu vijest, Isusa Krista, koji našemu životu trajno otvara nove prostore nade i životne usmjerenosti.
 
Godina vjere darovano je vrijeme ponovnoga življenja radosti vjerovanja i oduševljenja, zbog bogatstva i vrijednosti sadržaja vjere koju ispovijedamo, slavimo, živimo i molimo." (Iz Pisma zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića prigodom otvaranja Godine vjere.) Godina vjere trajat će do 24. studenoga 2013. god.


 ~ Pismo zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita
kardinala Josipa Bozanića prigodom otvaranja Godine vjere ~

Draga braćo i sestre u zajedništvu vjere!
 
1. U radosnom događaju ulaska u Godinu vjere, koja će - dok se ovo moje pismo bude čitalo vjernicima - već biti otvorena, zahvaljujemo Bogu na tome iznimnom daru milosti. Papa Benedikt XVI. zaželio je da njezino otvaranje bude 11. listopada ove godine, upravo na pedesetu obljetnicu početka Drugoga vatikanskog koncila i na dvadesetu obljetnicu proglašenja Katekizma Katoličke Crkve. Godina vjere trajat će do 24. studenoga 2013. godine, što znači do svetkovine Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja. Slavlje otvorenja smješteno je u tijek važnoga događaja za sveopću Crkvu, u Trinaestu opću Biskupsku sinodu u Rimu koja okuplja predstavnike biskupa iz cijeloga svijeta, da bi razmatrali pitanja nove evangelizacije.
 
Godina vjere nas poziva ponovno otkriti, naviještati i svjedočiti kršćansku vjeru, njezin temelj, Radosnu vijest, Isusa Krista, koji našemu životu trajno otvara nove prostore nade i životne usmjerenosti. Godina vjere darovano je vrijeme ponovnoga življenja radosti vjerovanja i oduševljenja, zbog bogatstva i vrijednosti sadržaja vjere koju ispovijedamo, slavimo, živimo i molimo.
 
U vjeri spoznajemo otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća; u vjeri prihvaćamo dar koji nam otkriva puninu Ljubavi. Upravo iz te radosti pozvani smo vjeru u svakodnevnome životu živjeti vjerodostojno i drugima pokazivati 'vrata vjere'. U ovo je vrijeme u našoj Zagrebačkoj Crkvi i u hrvatskoj stvarnosti Radosna vijest povjerena nama. Ne smijemo zanemariti istinu da je ona ponajprije 'radosna' i da je uvijek 'vijest', navještaj Božje novosti koja nadilazi svaku zemaljsku stvarnost.
 
2. U hrvatskoj se suvremenosti, u društvenome i kulturalnome životu tako često susrećemo s nedovoljnim poznavanjem kršćanske vjere, za što smo sami odgovorni. Ono što smatramo važnim, trudimo se bolje upoznati; onime što istinski volimo, nastojimo obradovati druge; ono što poštujemo, pokušavamo ugrađivati u način svoga djelovanja. S druge strane, uz sadržaj vjere koji nam nudi Crkva, ne ćemo prionuti umom i voljom, a još manje prenositi ga drugima, ako ga ne poznajemo dovoljno i ako nam do njega nije stalo.
 
Sažetak temeljnih kršćanskih istina koje su predstavljene na sustavan i temeljan način nalazi se u Katekizmu Katoličke Crkve. Poznajemo li ga dovoljno? Dok o našoj vjeri drugi nerijetko govore s određenim ciljem, zlonamjerno, na iskrivljen način ili selektivno, znamo li dati odgovor iz osobnoga uvjerenja ili se povlačimo zbog nedovoljnoga poznavanja svoje vjere? Dok se djeci i mladima vjera prikazuje kao nešto strano i neprihvatljivo suvremenomu čovjeku, dok se nude putovi odgoja koji ne uključuju vjeru, jesmo li dovoljno zreli da se sami, iz vjere, založimo za prisutnost toga dara, bez kojega ne može živjeti niti jedno društvo, a osobito ne hrvatsko koje svoje najljepše plodove zahvaljuje ljudima nošenima snagom vjere?
 
S vjerom se svaki trenutak života živi u svijesti da niti jedan osjećaj, niti jedan korak nije bez Božje blizine. Svaki put kada srcem uronimo u prostore koje otvara vjera, otkrivamo snagu kojom Bog čovjeka oslobađa od njegovih tjeskoba, nesigurnosti, skučenosti, neznanja i svake vrste obeshrabrenosti.
 
Koliko god se od pojedinca traži da prihvati, usvoji vjeru koju Bog daruje, Godina vjere naglašava važnost crkvenosti. Crkva i vjera usko su povezane, naročito danas kada se te dvije stvarnosti nastoje odijeliti, stvarajući dojam da za življenje kršćanstva Crkva nije potrebna. No, jasno nam je da su vjera u Isusa Krista i Crkva nerazdvojne. I svaki pokušaj da se te dvije stvarnosti razdvoje, kojim se odbacujući Crkvu željelo sačuvati vjeru, završio je u odbacivanju vjere. Njihovim razdruživanjem nastaje pogled na Crkvu koji se zaustavlja na sociološkim vidicima pripadnosti ili na društvenom identitetu, a vjeru se doživljava kao površno i izvanjsko obilježje, unutar kojega je moguć i dubok jaz između proklamiranih načela i konkretnoga djelovanja.
 
3. Liturgijska čitanja današnje nedjelje pomažu uroniti dublje od površnoga dojma. Dok se spoznaja, uvidi, određene sposobnosti mogu učiti i baštiniti od drugih, mudrost, kao osluškivanje i poslušnost Bogu, ne dolazi od čovjeka. Mudrost o kojoj govori prvo čitanje (usp. Mudr 7, 7-11), Božji je dar. Razmatrajući vjeru, lako uviđamo da je vjera upravo ono što nadilazi zemaljska dobra: bogatstvo, vlast, zdravlje, tjelesnu ljepotu… Drugim riječima, onomu komu nedostaje vjera, kao da sve nedostaje. Ili: onaj tko moli za vjeru, tko traži Gospodina, na putu je posjedovanja svega što mu je potrebno. Vjera ne prezire nijednu Božju stvarnost, nego svemu daje vlastito mjesto.
 
U drugom čitanju Poslanica Hebrejima (usp. Heb 4, 12-13) govori o Božjoj riječi kao o oštrome maču koji se usijeca u čovjeka, u njegov život i razlučuje misli, duh i nakane srca. Pred njom je sve prozirno i vidljivo, ogoljelo i poznato. To je slika koja nam govori da pred Bogom nema ničega čime bismo ga mogli zavarati i poigravati se životom. Evo još jedne slike dara vjere! Ona je prisutna u svakome naumu i nakani, u misli i djelima. Kristov vjernik nosi vjeru ma gdje bio, unosi je u sve što čini. Vjera pročišćuje; ona razlučuje; ona jača. Ne treba nas iznenaditi što će ona puno puta uznemiriti i što će morati razgoliti nepravdu i zlo. Da, vjera razotkriva, jer istina razotkriva i oslobađa.
 
A što reći pred evanđeoskim navještajem o susretu Isusa i bogataša koji ga je želio slijediti (usp. Mk 10, 17-30)? Čini se da posjeduje sve, bogat je i obrazovan, a u svojoj iskrenosti želi doći do savršenstva. Pa ipak, u njemu postoji neki nemir koji ga u životnim traženjima dovodi k Isusu, jer zna tko može dati konačni odgovor. Pita ga, kako može 'baštiniti' život vječni? Isus ga je pogledao očito blagim, sućutnim pogledom, jer je zavolio u njemu spremnost, znajući da mu je potreban još jedan korak više, 'jedno' što mu nedostaje. To 'jedno', spremnost je Bogu dati mjesto iznad svega. To čini vjera u odnosu na sve ono što smatramo bogatstvom na zemlji. Vjera u odnosu na sebičnost, na dostatnost i samodostatnost.
 
U ozračju suvremenoga svijeta koji nudi razna 'bogatstva' i sigurnosti takav je odmak, prihvatljiv samo vjerom, uistinu proročki zahtjevan, ali nipošto manje lijep. U govoru o bogatstvu Isus zacijelo nema pred sobom naročito bogate ljude. No, slušatelji su ostali zbunjeni. Razumjeli su da nije riječ o tome da se ne bude navezan na puno ili malo, nego da se uopće ne bude navezan i da se živi u ljepoti odmaka od svega.
 
4. Primjećujemo da živimo u vremenu kada je teško takav istinit govor vjere i o vjeri 'prenositi' iz naraštaja u naraštaj. Ipak, znakovi koje nam Gospodin daje u ovo vrijeme uistinu su ohrabrujući. Kada gledamo naše mlade s koliko oduševljenja traže vjeru, uključuju se u život župnih i drugih zajednica nastojeći živjeti vjeru, bez obzira na primjere koji mogu obeshrabriti, potaknuti smo da se još snažnije založimo za prirodno ozračje u kojemu se vjera najdublje ukorjenjuje – za obitelj. To pitanje ima epohalno značenje. O njemu su često ovisili pomaci u civilizaciji.
 
U životu Crkve sve je jasnije da je briga za obitelj i međusobna ljubav u obitelji najvažnija za obnavljanje ozračja vjere. Iz toga ozračja lakši je put do odgajanja zrelih vjernika, osobito laika s kojima – u povezanosti sa zaređenim službenicima – Bog računa u novim okolnostima. Nova evangelizacija živi i od povezivanja svake crkvene djelatnosti s odgojnim radom.
 
Tijekom ove pastoralne godine otajstvo vjere bit će u središtu, i to kao 'življena vjera' u svim iskustvima, a osobito u karitativnome djelovanju; kao 'proučavana vjera' koja će se zaustavljati na Katekizmu Katoličke Crkve i dokumentima Drugoga vatikanskog koncila; kao 'slavljena vjera' u molitvama i liturgijskim slavljima, od ugrađivanja i razvijanja molitve u obitelji do molitve u župnoj zajednici; kao 'naviještana vjera' kojom se želi druge dodirnuti istinom i radošću punine Života. Cilj Godine vjere je poziv na »autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta« (Benedikt XVI., Porta fidei 6).
 
Vjera je djelotvorna. Zbog toga u svojoj se vjerničkoj odgovornosti trebamo pitati kako djeluje Caritas u našim župama? Vidi li se po tom djelovanju da smo vjernici? Caritas nastaje iz djelotvorne vjere i ljubavi, iz vjere koja je sućutna i koja riječi Vjerovanja pretače u djela. Tamo gdje nije prisutna kršćanska ljubav, ne možemo govoriti o živoj vjeri. Uključivanje u rad župnog Caritasa toplo stavljam na srce našim mladim vjernicima.
 
5. U početku Godine vjere prvi snažan zajednički znak koji se postavlja pred nas i koji mi postavljamo pred druge jest naše nacionalno hodočašće zahvalnosti i obnove vjere u Rim u prvoj polovici mjeseca studenoga, gdje ćemo tijekom hodočašća, a naročito na grobovima Apostolskih prvaka i u zajedništvu s nasljednikom sv. Petra, papom Benediktom XVI., živjeti zahvalnost za dar vjere, obnoviti svoje zajedništvo i moliti na nakane naše Crkve i Domovine.
 
Draga braćo i sestre, vjernici Crkve zagrebačke, ovom vam prigodom ističem nekoliko pastoralnih sadržaja koje želimo protegnuti na sve župe i zajednice u Godini vjere:
a) Neka se veća pozornost posvetiti molitvi Vjerovanja, koja neka bude često prisutna u našim katoličkim obiteljima i domovima. Neka se u Godini vjere kateheze i drugi pastoralni susreti započinju molitvom Vjerovanja.
 
b) Neka se u svakoj župi sustavnije organizira župna kateheza za sve uzraste djece, za mlade, kao i za odrasle vjernike. Neka se kateheze, osobito za mlade i odrasle vjernike, organiziraju na temelju tematskih jedinica i cjelina prema Katekizmu Katoličke Crkve, stavljajući naglasak osobito na povezanost istina vjere i mjesta vjernika u svjedočenju kršćanskih moralnih vrijednosti u društvu. Neka se često tumače pojedini članci i izrijeci vjere prema obrascima Vjerovanja.
 
c) Znamo da vjera potiče maštovitost i kreativnost te će nedvojbeno u pojedinim skupinama vjernika i među zauzetim pojedincima Duh pokrenuti srca koja će pronaći nove oblike i putove osmišljavanja sadržaja kojima otkrivamo značenje dara krsne vjere i zadaću svoga svjedočenja. Isto tako smo svjesni da je kršćanski poziv po svojoj naravi i apostolat za one s kojima živimo i radimo. Znamo da je u vjeri snaga obnavljanja Crkve koja živi novim žarom po darežljivome srcu, po kršćanskoj ljubavi prema bližnjima, po dragovoljnosti koja iskorjenjuje sebičnost. No, za to valja moliti, jer vjeru, kao niti jedan drugi dar, ne možemo zahtijevati.
 
6. Braćo i sestre, vjerujemo u Boga koji je toliko ljubio svijet da je poslao svoga Sina, da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni (usp. Iv 3, 16). Osjećamo li ljepotu toga dara – vjere u Isusa Krista? U obredima u kojima se nalazi obnova krsne vjere čuje se riječ predsjedatelja: »To je naša vjera. To je vjera Crkve. Nju ispovijedamo njome se dičimo…«. Ova je Godina iznimna prilika da se pitamo koliko je ta vjera uistinu naša i koliko se njome dičimo, koliko nam je ponos; što smo za nju spremni žrtvovati i uložiti?
 
Prihvatimo Papin poziv i s radošću živimo Godinu vjere. Osluškujmo Božju riječ i razmatrajmo osobno i zajedno o temeljnim sadržajima kršćanske vjere. Svojim bližnjima očitujmo da vjera u Isusa Krista čini ljepšim naš osobni, obiteljski i društveni život; izgrađuje i obnavlja odnose među ljudima, čuva smisao ljudskoga rada i napora oko općega dobra, kao i zauzetosti u odgoju i obrazovanju; podupire u kušnjama bolesti i trpljenja; oplemenjuje otkrivanje Božjih zakonitosti u svijetu i daje nadahnuće umjetnicima; svojim svjetlom nas nosi onkraj znakova smrti, otvarajući radost vječnosti.
Dragi vjernici, ovo vam pišem na obljetnicu onoga dana kada je prije četrnaest godina u Mariji Bistrici blaženim proglašen kardinal Alojzije Stepinac, svjedok vjere, čiji nam je primjer poznavanja, naviještanja i svjedočenja vjere, te iskrenoga i trajnoga pouzdanja u Boga uvijek novo nadahnuće i zaštita. Sjetimo se koliko smo bili ponosni kada je bila proglašena snaga i svjedočanstvo našega Pastira-mučenika.
 
Zazivajući zagovor svetaca i svetica, srce nam je okrenuto prema našoj nebeskoj Majci, koja je blažena zbog svoje vjere.
 
U snazi Duha Svetoga, u vjeri blagoslivljam svakoga od vas, koji u crkvi sluša ove riječi i sve članove vaših obitelji, kao i poznanike do kojih će po vašoj prisutnosti doprijeti moj blagoslov.
Vaš nadbiskup,
Kardinal Josip Bozanić, v. r.
U Zagrebu, 3. listopada 2012. godine.
 
(Preuzeto sa stranice Zagrebačke nadbiskupije)