1. listopada 2010.

Vira i Vitica - priča Jelene Lovrenčić

Evo jedne jako lijepe priče koju je jučer napisala jedna djevojčica koja još nema ni 13 godina, a zove se Jelena Lovrenčić.

Rado je poklanja vama dječice i svim čitateljima, pa joj na tome veoma zahvaljujem. Priča je vrlo maštovita i duboka, koja kroz djelo dviju milih blizanki nesretne sudbine - Vire i Vitice, pokazuje... E, to otkrijte sami! Sigurna sam da nećete požaliti!

A evo i priče...

____________

VIRA I VITICA

Davno, davno, još kad je Ođenica bila široka dvadeset metara i duboka petnaest, kada je vrvila ribom i račićima, na njoj je nastalo maleno selo puno djece, ptica i cvijeća. To kraljevstvo imalo je kralja; mudrog, bogatog, ali zlog. Tjerao je sve mlade djevojke kada navrše šesnaest godina da prijeđu Ođenicu pred cijelim selom. Tada još nitko nije znao plivati i mnogo djevojaka je umrlo u Ođenici. Kada je došao taj dan u godini, sve djevojke koje su imale šesnaest morale su izvesti tu zastrašujuću ceremoniju. Oko Ođenice sakupilo se cijelo selo. Majke su plakale, očevi su vikali i tješili majke, djevojke su bježale od vojnika koji su ih grubo dovlačili do ruba rijeke. Kada je kralj došao, svi su umuknuli i nije se čuo ni cvrkut ptice. Svi su ga se bojali ili su bili užasnuti od činjenice da će njihova cijela obitelj biti potopljena ako mu se suprotstave. Djevojke nisu željele ući u vodu pa su ih vojnici gurali tako da su mnoge nezgodno pale i odmah se utopile. Druge su nekako dospjele do polovice i tada su jednostavno potonule. Rijetko koja je djevojka prešla cijelu Ođenicu. Od njih pedeset jedva se njih deset izvuklo iz rijeke.

Kralj nije postupao bolje ni s dječacima. Kada bi navršili šest godina, kralj ih je uzimao iz obitelji i nikada ih nitko nije vidio. Ostali su samo kržljavi dječaci i oni iz bogatih obitelji. Rijetko kada se dogodilo da je majka prepoznala svog sina kao jednog od grubih vojnika. Tako se kralj trudio da selo nikada ne živi ponosan i veseo život. Ali kralj je imao dvije kćeri; Viru i Viticu. To su bile dvije blizanke prekrasnog osmijeha, duge plave kose i nebesko-plavih očiju. Pričalo se da je kralj postao tako zao od kad mu se žena utopila u Ođenici. Neki pričaju da ne želi da mu žena bude sama pa zato ubija djevojke, neki da ne želi da druge obitelji budu sretne ako je on nesretan. Svatko je imao svoju priču; neke su bile istinite, a neke ne.

Svi seljani su voljeli dvije mlade kraljevne. Bile su mile, radišne i velika srca. Ali na nesreću, nisu imale utjecaja na kralja. On im je davao sve što bi mogle poželjeti, ali ih nikada nije htio poslušati. Bile su nemoćne.

Jednog dana sunce je jako sjalo na nebu, a kralj je započeo svoju godišnju ceremoniju. Jedini problem je bio to što su Vira i Vitica navršile šesnaest godina. U dvorcu, ali i u selu je nastala galama. Čak su se i vojnici počeli buniti. Što će sada biti? Hoće li kralj i sada raditi ne pravdu? Kralj nije imao nikoga da zaštiti njegovu riječ i morao je popustiti. Rekao je pognute glave: „Neka bude kako sam odredio. Neka se sve djevojke koje imaju šesnaest godina okupe oko Ođenice. Ljudi su plakali, ali ne samo oni čije su kćeri trebale ući u Ođenicu. Mnogi su plakali za kraljevnama. Odjednom je dan postao tmuran i spustila se kiša. Princeze su nosile zlatne haljine s ušivenim dijamantima. Nijedan vojnik se nije usudio dirati ijednu djevojku. Svi su plakali ili su bili na rubu plača. Kiša je počela lijevati i gromovi su parali oblake. Vira je ispustila jednu jedinu suzu i polako počela ulaziti u vodu. Tada je i Vitica počela ulaziti u vodu. Kada su to ljudi primijetili, nastala je velika tišina. Djevojke su pognute glave ulazile za kraljevnama. Kraljevne nisu ni pokušavale plivati, kako su hodale u vodu, ona im je dizala krasne haljine, a kada im je voda došla do prsa, kralj je snažno zavikao: „Što sam to učinio?!“ Kraljevne su malo zastale, ali su krenule dalje. Sada ih je dijelio jedan korak do smrti. Vjetar je trgao grane i cvijeće, kiša je šamarala već bolna lica, gromovi su trgali cijelo nebo. Prije tog zadnjeg koraka kraljevne su se primile za ruke i zakoračile. Tog trena najveći, najsnažniji grom osvijetlio je Ođenicu, a u njoj su se vidjela tijela jadnih, umrlih djevojaka, u sredini su stajale kraljevne onako držeći se za ruke, gledajući u nebo. Kralj je počeo glasno plakati i svi ljudi su plakali, vikali, vrištali… Tog tužnog dana ni jedna djevojka nije preživjela. Kiša i oluja nije prestajala. Gromovi su osvjetljavali Ođenicu i kralj, gledajući svoje kćeri i kćeri drugih, nije si mogao oprostiti. Jednog dana otrčao je u dvorac i viknuo: „Više ni jedna djevojka neće umrijeti u Ođenici! Na njoj ću izgraditi snažan i velik grad koji ću nazvati Virovitica!“ Kada je izišao iz dvorca sve oluje su nestale i vratilo se toplo sunce. Ođenica se je povukla i sa sobom odvukla tijela tko zna kamo.

Ime Virovitica nosi hrabrost i žrtvu zato ono nikada ne smije biti zaboravljeno.