23. rujna 2010.

Pužica Stolarica i Pčelica Veselica

DIO 1.

Draga djeco, bit će da ste vi već čuli kako u svakom prvom razredu postoji barem po jedna Pužica Stolarica i Pčelica Veselica... Ili možda ipak niste? Pričao je meni moj djed o tome kako je još njima njihov učitelj tvrdio kako ne može biti razreda u kome se neće naći barem jedna Pužica Stolarica i Pčelica Veselica, a ponekad da se nađe i Puž Stolar i Pčelac Veselac, a bude i ona druga kombinacija – Pužica i Pčelac ili Puž i Pčelica, ali to je već rjeđe... Nije vjerovao ni moj djed, a nisam vjerovao ni ja... Sve dok se nisam uvjerio svojim očima...

E, da, da mi skratimo uvod, jer nitko danas ne voli dugačke priče, a kako ćete ih vi pogotovo voljeti kad se tek zahuktavate u učenju slova... Dakle, zadatak nam je, i to bez detektivskih okolišanja, otkriti vam tko su to Pčelica Veselica i Pužica Stolarica.

Ma najbolje ću ja vama ispričati što se danas dogodilo mojoj Pužici Stolarici, a vaše će mudre glavice sve odraditi dalje same.

Pa, haj'mo redom...

Ima tome već kojih petnaestak dana kako je Pužica Stolarica krenula u školu... U 1A razred...
Dakle, Pužica Stolarica je krenula po prvi puta u školu, nestrpljivo se nadajući kako će ondje pronaći jednu dobru, dobru prijateljicu, koja će htjeti s njom dijeliti i radosne i žalosne trenutke, koja će s njom dijeliti ama baš sve... Ma, dobro, skoro pa sve...

I gle ti čuda! Nije prošlo nekoliko dana, kad li upozna baš takvu prijateljicu! Ne možete vi, djeco moja draga, ni zamisliti koliko je Pužica Stolarica bila sretna! Pa to joj je prva prijateljica u životu! Do tada se ona uvijek igrala sa svojom mlađom braćom – Laporom i Nikoretom – i sa mnom, a iako nas je jako, jako voljela, i iako se rado s nama igrala, uvijek je sanjala o jednoj posebnoj prijateljici, takvoj kojoj će ona uvijek biti na prvom mjestu i koja će njoj biti na prvom mjestu, a svi znate dobro da mi dečki baš i ne možemo biti takvi.

Dakle, njezinoj sreći nije bilo kraja! Prijateljice su jedva čekale kad će se ponovno vidjeti, a kad bi se vidjele toliko bi ushićeno cičale da bi slučajni prolaznici bili u tome trenutku najsretniji da su imali vatu u ušima. Iako su meni, moram vam priznati, samo pazite da Pužica ne čuje, te ženske stvari prilično ljigave, bilo ih je lijepo vidjeti kako se toliko raduju.

E, a da ste ih samo jučer vidjeli! Jučer je Pužica s Laporom i Nikoretom i svojom mamom išla na izlet biciklima – išli su u kestene, a put ih je, zamislite molim vas, proveo tik pored Pčelicine kućice, i zamislite još, baš je u tom trenutku Pčelica Veselica bila vani.

- Pčelice!
- Pužice!

Opet su cičale! Uhvatile su se za ruke, skakale kao mali majmunčići, vrtile se, grlile, pa opet cičale, pa opet skakale, pa opet vrtile, pa opet, pa opet. Dobro da ja to nisam morao gledati! Laporo mi je sve ispričao!

Jedva su se one tako rastale, a onda je konačno mala družina otišla za naumljenim poslom. Naravno, odmah su se složili kako će nakupiti kestenja i za Pčelicu i u povratku joj donijeti. O, kolike li radosti! S kojim je ushićenjem Pužica skupljala kestenje za svoju najbolju prijateljicu. Siguran sam kako je jedino razmišljala o tome kako će se Pčelica ugodno iznenaditi kad vidi što joj je donijela. Nije ni primijetila da je nakupila tek jedva dobre dvije šake kestenja... Naravno, dječje... Da Laporo, Nikoreto i mama nisu dobro prionuli na posao, ne bi se baš Pčelica imala čemu veseliti.

A kad su se prijateljice ponovno vidjele! Ne moram vam ni ponavljati... Opet, cika, krug tamo, krug vamo, cupni lijevo, cupni desno... Vrti mi se u glavi...

E, da, ali tko bi ih sada rastavio! Srnećim su pogledom molile svoje mame da ostanu malo zajedno. Pa, dobro, nisu baš ni mame od kamena, neće biti smak svijeta ako Pužica ostane sat vremena kod Pčelice, a onda će mama, s Laporom i Nikoretom koji uvijek idu u paketu, doći po nju. Kako rečeno, tako učinjeno! Kako im je bilo, pojma nemam, nema nikoga da mi kaže, a Pužica svoje slatke tajne nama ostalima smrtnicima odaje na kapaljku. Ma da budem iskren, ni ne zanima me. Dobro, možda ipak malo...

Kad je dakle povorka stigla po Pužicu, odmah ih je s vrata dočekao pregršt novih ideja kako bi najbolje prijateljice mogle ostati barem još malo zajedno. Ali, ne! Sad je mama neumoljiva! Mrak se već dobrano spuštao i ne smije se odugovlačiti ni minutu! Ali, naravno, svaka mama dok strogo govori „Ne!“, zapravo po glavi prebire mnoštvo mogućnosti kako da to „Ne!“ ublaži i, ako je ikako moguće, pretvori barem u neki „polu-Da!“ I, evo ga! Klik! Zašto ne bi sutra Pčelica došla k njima? Odmah poslije škole. Zajedno s Pužicom.

E, da, da uvijek nema neki ali... Sad se Pčelica nećka, dvoumi, pa opet nećka, pa opet dvoumi, i, kako to obično bude kod djece, kad već pomisliš – propala ideja, ona ispali kao iz topa: „Može!“ Super! Dogovor pao! (Ma, valjda se neće sutra predomisliti... O, taj glupi strah od neizvjesnosti... Bit će dobro! Ma, hoće!)

I, što mislite, što je bilo sutra? Je li se Pčelica predomislila? Siguran sam kako svi mislite da je! E, pa to ću vam otkriti u idućem nastavku... Sada vam želim laku noć, lijepo spavajte i pazite što sanjate! Pusa svima!

A, da, kako nisam stavio naslov ovom dijelu (da vam budem iskren, tada sam još bio siguran kako ću vam to ispričati u nekoliko poštenih rečenica), red je da ga makar stavim sada, pa evo ga:

MRZIM POČETKE ILI KAKO JE SVE POČELO

(Nemam snage ništa bolje smisliti, umoran sam i moram na spavanje, a ako vam se ne sviđa takav kakav je, vi slobodno uzmite gumicu, obrišite i napišite neki po svom izboru. Evo vam za nagradu što ste bili tako dobri, još jedna pusa. Bljak, pa ja se pretvaram u Pužicu Stolaricu...)

* * * * *

DIO 2.

Eh, da, da je biti pametan pa znati staviti novi naslov! Kako mogu znati kad nemam pojma što će na kraju ispasti! Ako mi se već negdje u pisanju upali lampica, ispucat ću ja taj naslov da ne dođe opet baš na sam kraj, nekako je ipak malo nezgodno...

No, dobro, imamo mi i pametnijih poslova! Valja nastaviti s pričom! Samo da vam kažem kako ipak nisam otišao na spavanje, a umoran jesam, ali sam i uzbuđen, želim i sam saznati kamo ovo sve ide. Zato, draga moja dječice, ako uočite da sam ispucao kakvu budalaštinu, nemojte mi zamjeriti. Sad je 2,23... Svatko normalan već odavna spava... Ali, neka, ako i ne sklopim oči ovu noć (bravo ja, napisao sam „nesklopim“, tri put pročitao, a tek onda skužio, pa ispravio), znajte da to Pužica Stolarica i Pčelica Veselica itekako zaslužuju.

'Ajde dosta uvoda uvodu, podsjetite me gdje smo ono stali... Ah, da, sjećam se! Najbolje su se prijateljice rastale, a pao je dogovor kako će sutra Pčelica Veselica odmah poslije škole, ruku za ruku, k Pužici.

Čim su se njih dvije jedno pet-šest puta, a kad malo bolje porazmislim, možda i još nešto puta, izljubile i izgrlile, pa četvorka krenula kući, odmah su počele frcati ideje... Joj, kako bi Pužica mogla sutra dočekati Pčelicu...

- Mama...
- Yes...
- Hoćeš ti sutra napraviti onaj kolač što najviše volimo...? 

Dalje znate... Koja mama ne bi napravila! A bi mami jako toplo oko srca što joj čedo njeno ima obzira za druge... A ima mama i sreće što joj djeca najviše vole kolač koji je od početka do kraja gotov za kojih malo jače od pola sata. Sve u svemu, sreća pregolema – za sve...

Da, i Laporo i Nikoreto su tu cijelo vrijeme sretno napeti i uzbuđeni, ali oni su u ovoj priči sporedni likovi, ako se štogod ne okrene, pa neka malo stanu u stranu...

Ja sad više ne mogu dočekati vidjeti što će se to sutra zbiti, hoće li Pčelica Veselica htjeti doći ili ne, pa moram napraviti jedan veliki vremenski skok do tamo negdje oko pola jedanaest drugoga dana...

Dakle, ovakva je slika: Pčelici Veselici i Pužici Stolarici je upravo završila nastava, mama je već odavno ispekla kolač i sve priredila za pizzu, a eno Lapore i Nikoreta, možete ih vidjeti kako se nadviruju preko ograde, ne bi li ugledali dvije male spodobice kako se približavaju držeći se za ruke, iako ih još sigurno neće biti barem deset minuta.

A onda, nešto poslije:

- Mama, eno Pužice!, viče Laporo...
- Mama, eno Pužice!, viče Nikoreto...
- Mama, eno i Pčelice!, viče Laporo...
- Mama, eno i Pčelice!, viče Nikoreto....

A kad su njih dvije ugledale njih troje, eto opet cike, valjda takve nije bilo ni kad su Domaći s malim Tintilinićem poiskakali iz vatre.

- Stigla je!
- Došla je!
- Evo nassss!

E, da, moji odrasli, vidite li vi kako naša dječja radost može biti iskrena i velika! (Ma vidi mene, opet sam se nekako raznježio, ne znam što mi se to događa...)

Sinulo mi je! Evo naslova! Pucam:

ISTINSKA RADOST

Ili, možda:

ISKRENA RADOST

Ili:

DJEČJA RADOST

Ma, znate što, pričekat ću ja još malo s tim mojim naslovom... Nije mi se ovaj baš onako potpuno uglavio u okvir...

No, bez obzira na to, svi su ovi ovdje i istinski i iskreno i dječje radosni, pa čak je i mamina radost skoro pa za dlaku postala baš takva... Dok nije opet zavladala samo ona odrasla sreća... Ako sam dobro čuo, mislim da je nazivaju racionalna, ili tako nešto...

Doduše, Pužica, Laporo i Nikoreto imaju još sreće što se njihova mama zna ponekad s njima ludirati, ali na žalost sve rjeđe, sve kraće i nekako sve manje usredotočeno... Kad bi znala koliko to njima znači, možda bi se ipak potrudila vratiti stvari na staro, ali kako joj to objasniti... Znam, ja ću joj to reći, čim završim s ovom pričom o Pužici i Pčelici... I znam točno što ću joj reći... I gotovo sam siguran da će to sve doći na svoje...

Ma dobro, pustimo sad to, vratimo se mi nazad.

A slika unazad pokazuje scenu četvero razdragane djece, posred kojih stoji 3/4 iskreno oduševljena i 1/4 usiljeno nasmijana mama i poziva sva četiri mala anđela da uđu unutra...

E, dragi moji, ovdje ću ja stati... Meni je sad stvarno krajnje vrijeme poći spati...

Joj, a naslova nemam! Ma nema veze, tamo naprijed ih ima tri, odaberite si jedan, a što se mene tiče možete i sva tri... Pusa, pusa, cmok, cmok!

I znate što... Svratite kroz koji dan, tad ću vam nastaviti pričati o Pužici Stolarici i Pčelici Veselici... Ćao, ćao svima!

* * * * *

DIO 3.

Evo mene opet... Danas više nije onaj datum koji stoji gore iznad teksta, nego je nekoliko dana kasnije... Ali, to nema veze, zar ne? Idemo mi odmah na priču... Valjalo bi ju s ovim dijelom i završiti...

Stali smo tamo gdje Pužica Stolarica, Laporo i Nikoreto vode Pčelicu Veselicu u kuću, a mama ih sa smješkom i neskrivenom radoznalošću prati na laganom rastojanju.

E, pa ovako je bilo dalje...

Pužica Stolarica je odmah pozvala Pčelicu Veselicu da se zajedno igraju s njezinim lutkicama... Ali, Pčelici se to baš i nije dalo! Ponudila joj je da crtaju... Ali ni to baš Pčelici nije sjelo! Zatim da se igraju plastelinom... Jok, opet ništa! Da izrezuju neke oblike... Ni to! I, tako redom, što god bi Pužica Stolarica predložila Pčelici Veselici, jednostavno nije išlo...

Ali su zato Pčelicu odmah okupirali Laporo i Nikoreto, pa su se njih troje za tren valjali po krevetima, vijali po kući, prebacivali, provlačili ispod stolova i stolica, sad izlijetali van, sad unutra, sad su bili na biciklu, sad na rolama, sad ovo, sad ono... Bilo im je, kako oni kažu, super! Cičali su, vriskali, jednom riječju uživali.

Samo je mama, dok se jednim krajičkom srca radovala njihovoj simpatičnoj neobuzdanosti, stalno pogledavala na svoju Pužicu Stolaricu koja se povukla u svoju sobu i zavukla u svijet maštovitog crtanja...

E, da, bit će da vi već djeco sad vidite u čemu je problem...

Pužica je bila poprilično sjetna! Laporo i Nikoreto su joj oteli prijateljicu! A kad bi god Pužica bila sjetna, uvijek bi nešto svojim vrijednim ručicama napravila onome za koga joj se činilo kako ju je zanemario ili povrijedio... (Koliko je mama dobila papirića s nacrtanim srcem i ukrašenim slovima: Mama, volim te!) Sad znate i zašto se zove Pužica Stolarica... Sad znate i da je Pužica, duboko željna nepoklonjene pažnje njezine najbolje prijateljice, nešto pravila Pčelici...

A za to su vrijeme, ni ne primjećujući što se sve vrzma u malenoj Pužičinoj glavici, Pčelica, Laporo i Nikoreto doslovno uživali. Samo bi Pčelica s vremena na vrijeme doskakutala do Pužice, baš onako kao što pčelice lete od cvijeta do cvijeta, naglo ju zagrlila i brzo poljubila u obraz, pa ushićeno promrmljala: Pužice, volim te!, i istog trena nestala...

E, da, nećemo mi tu više duljiti... Više stvarno nije ni bitno kako su se oni toga dana rastali, ni kako je to bilo sutra, preksutra, nego je samo bitno saznati jesu li Pužica Stolarica i Pčelica Veselica uspjele zadržati svoje prijateljstvo...

Ma, naravno da jesu!

Kad je Pčelica otišla svojoj kući, mama je lijepo posjela svoju Pužicu u krilo, pa joj vrlo obazrivo povjerila tajnu koja se prenosi s generacije na generaciju, kako u svakom razredu postoji barem jedna Pužica Stolarica i Pčelica Veselica... Pužica je redovito povučenija, mirnija, plahija, dok je Pčelica otvorenija, veselija, razigranija... Pužica uživa nešto praviti, stvarati... Pčelica se voli igrati... Pužica se vezuje uz jednu ili eventualno dvije osobe... Pčelica može imati istovremeno puno prijatelja... Ali, to nipošto ne znači kako one, iako su toliko različite, ne mogu biti najbolje prijateljice...

Iako to Pužici još ni sad nije potpuno sjelo, možete vi te dvije prijateljice vidjeti kako su često zajedno i kako se stvarno duboko i iskreno vole... I da, možete ih vidjeti kako se često igraju i s Laporom i Nikoretom... Samo se Pužica ponekad, na kratko, odvoji od njih da bi nešto napravila i darovala Pčelici... A Pčelica doleprša, baci pogled na napravljeno, promrmlja nešto kao: Lijepo! Hvala!, i već je više ne vidite..
SMG